Prije 40 godina bili poznanici, rat ih potpuno razdvojio, a korona zauvijek spojila

0

Prije nekoliko dana Sabit (70) i sada već Slavica Ćanić izrekli su sudbonosno „DA“. Još jedno vjenčanje u doba korone, sa kumovima i matičarem, bez mnogo zvanica, jer sigurnosne mjere valja poštovati samo po sebi je zanimljivo. Samim tim i zbog činjenice da mladoženja i mlada moraju skinuti maske da bi ispoštovali ono čuveno „Sada možete poljubiti mladu…“No, iza ove priče koja je „za sva vremena, u dobru i zlu“ vezala dvoje ljudi u „pristojnim“ godinama stoji prava filmska priča.

Čuli smo je nakon dugog ubjeđivanja i molbi da vrijedi pričati na jednoj od popodnevnih kafa, gdje smo Sabitu i Slavici ukrali malo vremena. Dakle, njih dvoje, Sabit Prijedorčanin i Slavica, Makedonka iz Skoplja, prvi put su se upoznali prije gotovo četiri decenije u Prijedoru.

– Znali smo se iz viđenja. Ona je stanovala na Pećanima, ja u crvenom soliteru. Poznanici iz grada, pozdravljali smo se, po neku progovorili, bila mi je jako simpatična i to je bilo sve-, priča Sabit.

Onda je stigao rat. Sabit je izbjegao u Austriju, u Beč, a Slavica koja je tih ratnih godina ostala udovica s tri kćerke napušta Prijedor i odlazi u Makedoniju, u Skoplje.

– U Beč nisam otišao slučajno. Tamo imam dvije prekrasne kćerke na koje sam vrlo ponosan. Beč je zbog tog bio logičan izbor. Nakon 21. godine braka, razveo sam se, civilizovano, i od tad samovao. Prije osam godina vratio sam se u Prijedor-, kaže Sabit.

Otvoren i iskren priznaje da je u to vrijeme povratka pokušavao naći neku srodnu dušu, ali nije nikako išlo.

– Onda se sjetim sada već moje Slavice. I odlučim da je potražim na Facebooku. Nađem je u Skoplju, pošaljem zahtijev za prijateljstvo i ona ga prihvati… Bilo je i pitanja jeste li udati, ona kaže nisam, tako je glasio i moj odgovor na njeno pitanje da li sam oženjen. Dugo smo se dopisivali, i u oktobru prošle godine pozvao sam je da dođe kod mene u Prijedor. Bio sam, presretan kad je pristala-, priča nam Sabit koji ne krije da je njegova Slavica sve ono što jedan muškarac može od žene poželjeti u braku.

– Draga mi je, tolerantna, iskrena…Spremna na razumijevanje, ima toliko divnih osobina kojim ne bi odolio ni jedan muškarac. Žena za poželjeti. Treba imati sreće u životu i sresti jednu takvu ženu, i reći da je tvoja. U 25 godina mog samovanja 25 puta sam se mogao oženiti, ali eto nisam. Sudbina valjda da dočekam Slavicu- kaže Sabit.

Nakon nekoliko mjeseci boravka u Prijedoru odluče i da se vjenčaju. U doba korone valjalo je pripremiti i valjane papire. Malo komplikovano, jer je Slavica državljanka Sjeverne Makedonije. No u cijelu priču tad je uskočio Sabitov brat i kum Zijad Ćanić, Ćana, uz čiju su pomoć uspjeli da srede dokumenta na osnovu kojih su se i vjenčali.

– Samo se čekalo njeno „Da“. Mogu reći da sam zaista srećan čovjek. Koliko sam bio srećan kad sam dobio kćerke, pa poslije četvoro unučadi i dvoje praunučadi, e sad mogu reći da je ta sreća na vrhuncu svih sreća što imam- kaže Sabit.

Dodaje da je u bračnoj zajednici sa Slavicom dobio samopouzdanje, neku energiju i volju za radom i životom.

– Po prirodi sam lijen, ne znam nekako o sebi da brinem. A sad je tu ona. Ona mi je i majka i sestra, žena i moj drug. Ona mi je sve živo. Neko s kim ujutro s posebnom srećom pijem kafu. Toliko sam se puta do sad mogao oženiti, a eto nisam. Možda sam upravo nju negdje imao u podsvjesti, poput sna. I taj moj san se sad ostvario. Ne krijem da sam najsrećniji čovjek na planeti- kaže iskreno Sabit.

Presretna je i njegova ljepša polovina Slavica. Priče im se podudaraju, pa i u njenom priznanju da ni jednog časa nije bila iznenađena kad ju je Sabit pronašao na Facebooku.

– Ne, nije me iznenadio. Mislim da je osjećao neku simpatiju. A opet s druge strane mene su okupirala djeca, unučad, nisam imala mnogo vremena-, kaže Slavica. Obradovala ga je Sabitova inicijativa, to što je on napravio prvi korak.

– Gledala sam ga na Facebooku, ali nisam htjela prva da ga kontaktiram. Neka on mene prvi potraži. I moram priznati da sam se obradovala. Doduše, u početku mu nisam mnogo ni vjerovala, muško, ko muško, a poslije sam vidjela da je dobar, fin, iskren, korektan, povjerljiv.. Tako sam ga mnogo zavoljela. Sad sam presrećna- priča Slavica i iskreno priznaje da se sreća u braku sa Sabitom pozitivno odrazila i na njeno zdravlje. Tablete za pritisak sada su daleka prošlost.          

Postali očevi dok su boravili u karantinu (video)

0
foto: Ilustracija

U karantinu u Novom Gradu boravile su 103 osobe. Za Sašu Vidovića i Marka Ježa, boravak u karantinu ostaće u posebnom sjećanju, jer su im se supruge porodile dok su oni bili u karantinu.
Nakon pet dana provedenih u karantinu Marko Jež je dobio obavještenje da mu se supruga porodila i da je dobio sina.

– Vijest o prinovi sam dobio 22. aprila naveče u 11 sati. Osjećaj je bio dobar, dobio sam sina. U početku je bilo vrlo nizvijesno, svašta nešto čovjek pomisli, kada ne može pomoći. Hvala Bogu sve je prošlo kako treba – priča Marko.

Organizatori karantina u Novom Gradu ističu da su se trudili sve vrijeme da boravak bude što bolji i da se korisnici ugodno osjećaju.

– Imali smo bračnih parova, a izolacione sobe isključivo samo davali bračnim parovima. Još jedna specifičnost našeg karantina je da smo imali dva lica u karantinu tu koji su u međuvremenu dobili bebe – ističe milan Žijić, koordinator karantina u Novom Gradu.

Ovo teško vrijeme borbe sa virusom korona neki će tako pamtiti i po tome što su postali roditelji u vrijeme dok su bili u karantinu.

izvor

I ĐURU KOSA JE SPASLA DIJANA BUDISAVLJEVIĆ – Ispovijest prijedorskog partizana iz ustaškog logora

0

Đuro Kos (94) iz prijedorskog naselja Čirkin Polje je sa 16 godina prošao golgotu ustaških logora i bio među djecom čiju je akciju spasavanja organizovala humanitarka Dijana Budisavljević.

Kos za Srpskainfo priča da se iz njegovog rodnog sela Babići vidjela cesta kojom su Nijemci i ustaše 1942. krenuli u ofanzivu na Kozaru.

Prisjeća se da je narod pobjegao u šumu i da je nakon dužeg zbjega dio onih jačih odlučio da ide u proboj na Patriju, a da su se slabiji i djeca predali okupatorima.

Zarobljeni narod je odveden na poljanu u Lamovitu, a nakon drugog dana hoda zatvoreni su u starom voćnjaku u Orlovcima.

Sa Đurom, pored mnoštva naroda su bili i otac Stojan, maćeha, brat Petar, te tri polubrata i jedna polusestra. Voćnjak je bio ograđen visokom bodljikavom žicom

– Tu su nas držali, pokupili su muškarce i kazali da idu za Njemačku da rade, odveli su tada oca i brata Petra. Za njih su pisali da idu dobrovoljno na rad. One ljude za koje su pisali da neće da idu pokupili su i negdje odveli. Među njima je bio moj jedan stric i brat stričević, odvezli su ih i nikada ih više nismo vidjeli -priča Kos.

Potom su ustaše žene i djecu smjestili u logor u prijedorskoj Ciglani.

– Stavili su nas u barake u kojima se sušila cigla. Bilo je mnoštvo vaški. Ljudi su umirali od gladi. Tu su umrli jedna sestra i jedan brat sa maćehine strane – kaže Kos.

Priča da su ustaše potom djecu smjestili u stočne vagone i prugom koja je išla iz Ciglane prevezli u Banjaluku.

– Pošto nije bilo dalje pruge, kamionima nas prevezu u Okučane i tu nas opet potrpaju u vagone. Bili smo tu dan-dva. Sa nama u vagon su ušli jedna žena i čovjek u civilu i voz je krenuo dalje – priča on.

Kaže da su prevezeni za Jasenovac i tu u vagonima bili oko dva dana.

– Čim stane voz ta žena i čovjek izađu iz vagona. Ništa nisu progovarali. Kada se oni vrate u vagon voz krene dalje. Dođemo u Sisak. Nas je tu istrpalo, a jedan dio je u vagonima otišao dalje za Jasterbarsko – priča Kos.

Navodi da više nije vidio ženu u civilu za koju tvrdi da je Dijana Budisavljević, koja je mislila da djecu ostavlja na sigurnom mjestu.

-U Sisku je bila zgrada sa četiri, pet spratova, bili smo na podovima kao u nekim kancelarijama. Davali su nam samo neki crni čaj. Umiru djeca. Ponekad dovezu kamion do stepenika, otvore zadnju stranu i uđu dva čovjeka koja imaju šipke i na njima kuke. Onda oni sve mrtve, ali i one polužive, uzmu kukom i vuku u kamione – priča on.

Nakon nekog vremena, počeli su seljaci da dolaze i vode djecu da im budu sluge.

Đuru je, ali pod novim imenom Jure, odveo Štef Malović i upisao ga da će biti kod Kate Kenig koja mu je bila svastika, a na sebe je upisao Đurinog brata Milana.

Kada su se oporavili čuvali su im stoku. Đuro ističe da su ove gazde bile poštene. Ubrzo su Nijemci od seljaka po Sisku počeli da uzimaju konje, a sa njima i konjušare, kojima su odmah oblačili vojnu uniformu.

Foto: ustupljena fotografija/RAS Srbija

Đuro sa sinom, unukom i praunukom

Đuri je tada Gliša rodom iz Slabinje ponudio da idu u partizane, što je on i prihvatio jer kako kaže bilo je „ići ili u Njemce ili partizane“.

Pobjegli su u udarnu partizansku grupu u blizini Popovače, gdje je Kos bio od novembra 1942. do februara 1943.

U jesen je formirana Druga Moslovačka brigada kojoj je priključen, dok je u Desetom korpusu ostao do 1945. Dobio je medalju za hrabrost i orden zasluga za narod trećeg reda.

Povratak u Prijedor

Partizan Đuro Kos je u selu Šumarica dočekao obavještenje od Vladimira Bakarića iz Glavnog štaba da svi mogu da idu u republiku koju hoće. Kos je odlučio da krene nazad za svoju Kozaru.

– Ubjeđivali su me da se ne vraćam, zvali su me mali Kozarčanin. Nije da se hvalim, ali bio sam vrijedan pravo, gdje god je ko mogao ja sam mogao, nisam ni za koga svoga znao, niti je ko za mene znao – ističe Kos.

Poslije neuspjelog ubjeđivanja ratnih drugara da ostane u Hrvatskoj, pješice je krenuo 22. februara iz Šumarica do Drvara, a odatle vozom do Srnetice pa Prijedora u koji je stigao  18. marta 1945.

Raspoređivan je na brojnim komandnim mjestima. Nakon što je demobilisan, vratio se u rodne Babiće. Oženio se 1949. i potom živio do 1973. u Vojvodini.  Tada se vratio u Prijedor, gdje je kao radnik na održavanju pruge dočekao penziju.

izvor

Za dobru priču iz komšiluka treba samo malo dobre volje – Dado uz pomoć prijatelja pomaže Mirku

Solidarnost i oči otvorene prema ljudskoj nevolji sasvim su solidna osnova za dobru priču iz komšiluka. Ova posljednja povezala je starinu Mirka Šurlana i njegove komšije, Dadu i  Miru Srdić koji nisu željeli nijemo posmatrati muku svog bolesnog komšije. I tako su prije nešto više od mjesec i po prvo poćeli da mu nose hranu, vodu, a onda se priča pojavila na Dadinom FB profilu.

– To gdje taj čovjek živi je strašno. Niko to nije zaslužio. Objavio sam fotografije te kuće na svom FB profilu i onda su se ljudi počeli javljati i donositi pomoć.

Rade Malić mu je donio TV, Borislav Knežević donirao 50 evra, tri dana smo s ekipom popravljali krov kuće u kojoj živi, jer se opasno nakrivio, prokišnjavalo je, crjepovi su popadali… a na kraju mu je Vedran Banjac, veliki humanista donio i šporet, pola plin, pola struja…

E tu radost je trebalo vidjeti. Mirko se obradovao kao dijete koje je dobilo hrpu slatkiša-, priča nam Dado i dodaje da se akcija pomoć njegovom komši, kom povremeno prevuče kabl, onaj za struju, da mu u kući bar malo svijetli, nastavlja.

Mirko i Dado

– Žao mi je čovjeka. Pismen, obrazovan,napisao i knjigu, polonio je jedan primjerak i meni,  a sad da živi ovako. Skroman je i ne traži ništa i baš zato i želim da pomognem. A sad je kod njega i Dragan. Valjda ih je nevolja zbližila a i u sirotinji je lakše udvoje-, kaže Dado i najavljuje novu akciju u kojoj će uz pomoć dobrih ljudi pokušati da uredi Mirkovo kupatilo.  Dobri ljudi nabavili su mu i krevet na kojem bi se konačno trebao naspavati. Akcija pomoći Mirku Šurlanu, po Dadinim riječima, se nastavlja.    

Uz pomoć dobrih ljudi Mirkov i Draganov život bio bi puno lakši (foto)

0

U kuću bez struje i vode koju posljednjih mjesec dana dijele Mirko Šurlan i Dragan Marić i jutros je stigla hrana. Na vrata im je donio lično Zijad Ćanić Ćana, predsjednik Udruženja građana „Optimisti“. I to iz javne kuhinje ovog Udruženja koje dnevno hrani preko 220 korisnika. Priznaje da je odmah reagovao nakon što je ranije u petak, na FB, vidio kako teško žive.

– Prije tri dana sam im odnio paket s hranom, juče hranu iz naše kuhinje a tako i danas. Juče smo im, na Vaskrs, uz obroke donijeli i peretke i bojena jaja, da im malo uljepšamo praznik-, kaže Ćanić.

Najavljuje da će hranu donositi i ubuduće. To što su ih se sjetili obradovalo je Mirka, ali i Dragana koji vidi samo pet odsto. Ni Mirko nije u boljem stanju. Kaže da ga na svu muku koja ga je snašla muči i astma, ali drago mu je što brine o Draganu koji je inače korisnik javne kuhinje „Hleba života“. Mirko je Ćani poklonio i svoju knjigu, jer ovaj 78 godišnjak, ne odustaje od svog sna, pisanja.

– Nemam riječi kojim bi mu se zahvalio. On se sjetio, a mnogi drugi nisu-, kaže sjetno Mirko, dok Dragan hvali ukus hrane koju je i danas jedva dočekao.

Mirko kaže da ima penziju od nekih 150 maraka, no to je samo kap u moru potreba. Branislav Vujasin, direktor Centra za socijalni rad, kaže da će narednih dana njihov slučaj  razmotriti i na Koordinacionom tijelu koje okuplja predstavnike gradske uprave i humanitarne organizacije.

– Hranu smo im obezbijedili. Mirku smo ranije davali i jednokratnu novčanu pomoć, pakete s hranom, no njihov problem je smještaj. I tu treba naći neko trajnije rješenje. Nažalost nisu jedini s ovim problemom, jer slične slučajeve imamo i u Jutrogošti, Rasavcima i drugim mjestima na području grada Prijedora-, kaže Vujasin.

U međuvremenu ostaje ona ljudska solidarnost, pa je ovo ujedno i poziv svim ljudima dobre volje da pomognu svojim nesretnim sugrađanima. 

Ukoliko žele da im se nađu u muci, a ona je velika jer tamo gdje njih dvojica žive teško se može ući od „mirisa“ i vlage,  mogu to uraditi preko UG „Optimista“, na broj telefona 060 358 4890, a mogu ih i lično posjetiti i pomoći im.

Nalaze se preko puta Stare kuglane. I vjerujte biće vam na svoj način zahvalni.