Vaskrs je prošao radno i Prvi maj će. Novinarski ćemo se oblizivati oko tuđih roštilja, mjerkati ledeno pivo, nazdravljati s ponekom rakijicom, ako ko ponudi i zna se raditi. Moljakati za po koju izjavicu, praviti se indiferentni prema prasetini i jagnjetini, znaš ono krupnih očiju smarati da nisi gladan, a jesi, jer kako ljudima da otmeš zalogaj nečeg što po kili košta 30 maraka.
Da je krilce i Bože pomozi, ali ovo, pa to druže ne ide. Moraš imati bar malo obraza, mada ovaj naš novinarski, ukoliko nema neke puste potrebe, nekim i nije nešto na cijeni. Za šta me iskreno zabole, što bi narodski saopštio jedan moj drug. Naravno, ima nas još koji će na taj dan radno, a sindikalisti će, pa i ovi koji štite moju branšu, koliko sam informisana, manifestaciono, simbolično, u nekoj gradskoj šetnji, da naglase prava onih čije interese zastupaju. Pa i moje.
Oni će poslije na neko malo druženje, pa i sindikalisti imaju dušu, što ne zamjeram, mada bi mi umjesto te njihove šetnje više odgovarala neka čorbica iz zajedničkog kazana. Lakše bi me uvjerili da me vole, a ovako sam u debeloj dilemi da li šetnjicu i druženje da prihvatim kao bezuslovnu podršku i ljubav ili da konačno odustanem od potrage za sindikalnim emocijama. I sebi priznam da je ljubav jednostrana.
Lijepo je da će prvomajsko druženje biti bez distance, bez maski, možemo se zagrliti dok pjevuckamo neku radničku ili narodnjačku. Korona je skoro pa u minusu, malo smo odahnuli, odahnuli su i medicinari, oni koji su bili na prvim linijama. Ljudi za svoj posao traže nagradu, ni to ne zamjeram, ljudski je, ali zašto i oni koji su oboljele od korone manje viđali od nas novinara? Nekako bi pošteno bilo dobiti odgovor i na to pitanje.
Dijelom i zbog profesije, pa i ove moje, koja je nerijetko samo s maskama, onim najjeftinijim, najčešće na teške muke poklonjenim, bila na svim mjestima, gdje mnogi drugi ni nogom kročili nisu. I za to nismo dobili ništa, valjda zato što ništa nismo ni tražili. Ali zato koronu jesmo, neki i po dva puta, da potvrde.
U sitnom skoru, ostali smo dakle bez čorbe, bez prasetine, pa i mladog luka, s preležanom koronom i s prvomajskom pjesmom na usnama koja opet nije za buđenje. A valja uraniti. Ako me sjećanje ne vara, s onim ljubijskim orkestrom pleh muzike i uranci su bili mnogo ljepši. Ako ne može grah, molim, nek se bar muzika vrati.
M. Zgonjanin
