Emotivno skršen zbog gubitka bliskog člana porodice Prijedorčanin ( ime i prezime poznato redakaciji InfoPrijedor.ba) dodatno se slomio kad je iz mrtvačnice dobio papir na kojem je pisalo „potvrda o preuzimanju leša“. Nema ništa protiv struke, termina koje koristi no bilo bi mu daleko lakše, a tvrdi i dostojanstvenije, da je njegov blizak rod pokojnik, a ne leš. No, preuzeo ga je i sahranio onako kako to običaji i procedure nalažu.
Da ne bi porodične podrške leš bi možda i ostao, mada ne znam ni jednog ko je putovao na onaj svijet, a da je ostao na ovoj nasušnoj zemlji. Izbor mrtvačkog sanduka je posebna priča. Od onog najeftinijeg koji košta oko 400 maraka i koji busen zemlje, bačen u znak poštovanja na sanduk može polomiti, izabrao je stotinu maraka skuplju varijantu. Da „ leš“ bar nakratko bude na miru.
Pare su se morale izdvojiti i za pokrov, piće, svijeće, zadušni ručak ali i za zemljište i ukop stotinu maraka… U troškovniku je prevoz umrlog od kapele do grobnog mjesta. Ovog Prijedorčanina taj prevoz ne duži od nekih stotinjak metra koštao je tačno 40,30 KM
. Na sve dolaze i troškovi uklanjanja vijenaca i popravka grobnog mjesta na ranije podignutom spomeniku za koje je izdvojio 35. maraka i cijelih 11. maraka za tako piše utovar i istovar umrlog. Kao šljunak da je u pitanju, a ne rod najrođeniji. A ako na bolji svijet ideš uz blagoslov popa to te po riječima ovog Prijedorčanina dodatno košta još stotinu maraka. Bez fiskalnog računa… Čovjek se još nije sabrao od tolikih brojki. Nespreman za smrt najbližeg nešto je pozajmio, nešto su uskočili prijatelji i rođaci, uglavnom „leš“ je otputovao na onaj svijet. Sad podvlači crtu i gleda kako će otplatiti to putovanje. Pa ti umri.
