Poznajem dobro fine, sredovječne ljude, nikom dužne, ni banci čak, osim onim za centralno grijanje. Kad su se sami i bez pitanja ( čitaj saglasnosti) „isključili“, jer „viša sila„ se morala zaustaviti, a s njom i dramatičan rast kamata na ukupan dug koji ovi fini ljudi inače ne priznaju, počeli su s eksperimentisanjem. A s ključnim pitanjem: “Kako se uopšte dalje grijati?“, pa su u stan, nakon opsežnih i skupih radova, prvo uvalili kotao s vodom. Na njega spojili radijatore i kuću grijali na struju. Nije valjalo, pa su u nesretne radijatore ugradili grijače, a kad je i taj „projekat“ propao izabrali klimu. Onu bolju koja može grijati i kada je vani “debeo” minus. Uglavnom, više se ne žale. I svima pričaju da plaćaju po idealnom receptu, samo ono što potroše. A nikako od oka i komunistički po kvadratu.
Ljeto je na izmaku, evo jeseni samo što nije a za njom brzo i zima i velike muke šta probrati od grijanja. Centralno, grijač, klimu, norveške radijatore, kamin, peć na drva u koju za desetak metara treba keširati oko hiljadu maraka, na ugalj, grijati se plinom, naftom ili Nikako… što nedavno pomenu jedna meni draga Prijedorčanka koja se, bijesna što mora plaćati grijanje cijelu godinu, a koristi petinu stana, po rezonu „ da je za ljubav ipak potrebno dvoje“ odjavila iz „radijator priče“ u kojoj je bila bezmalo od kad zna za sebe.
Da ne bi bilo zabune ili čak pomisli da nekom nešto sugerišemo, jer sve je stvar izbora, odluka kako se grijati u našim niskim standardima u kojim je prosječna plata za mnoge još nedosanjan san, a minimalna penzija realnost, je ipak na Vama. Kao i ta da li će na radijatorima biti saksije sa cvijećem, bakin milje ili će služiti svojoj svrsi.
Lično mislim, ali koga opet zaboli za moje mišljenje, da to mora biti lični izbor. Nikakvo moranje, jer zna se šta se mora, umrijeti i na Zapadu platiti porez. U suprotnom, cijela ova priča mogla bi se podvesti pod kletvu „Daboga ti kuća bila puna radijatora”.
