Odbrojavamo posljednje sate od ove nikad grđe 2020. Što se mene tiče, nepovratila se ni u najgorim noćnim morama. Znate već zašto, od korone do zemljotresa koji je ovih dana protresao i Prijedor. Korona je uzela danak i na radnim mjestima, oko 2.000 ljudi u gradu je ostalo bez posla, a ostali se bave ekonomskim vratolomijima u kojim je umijeće postalo kako dočekati prvi i onim koji rade isplatiti plate. Blago rečeno, nije nam lako. A kažu biće još gore, mada ujutro s prvim buđenjem, kad temperaturu mjerim s dlanom na čelu, pa odahnem kad je glava hladna, ne smijem ni pomisliti na još gore od sadašnjeg. A može, jer gore uvijek ima. Ima i bolje naravno, ali se o njemu sad ne razmišlja.
Uglavnom tu smo, plivuckamo, testiramo snalažljivost, strahujemo od sutra, neki skeptični, neki s mrvom optimizma, pojedini u svom svijetu zamki, urota, teorija zavjere. Kad godinu, poput ove, pojedu skakavci, teško je biti pametan. I još teže one koji su uvjereni da virusa koji hara cijelim svijetom nema, uvjeriti u suprotno. Sve dok se ne nađu u sobi bijelih mantila, a onda je i to uvjeravanje besmisleno. I nama i njima. Pa kome Bog da.
Ova 2020. ostaće zabilježena i po brzini kojom su se događaji smjenjivali kao na traci. Od marta, od vanrednog stanja, sve nam je bilo važno. U nevjerici, pred televizorom brojali smo zaražene, odlazili su nam neki dragi ljudi, i to previše njih, na neka bolja mjesta, prerano i preteško za pisati i pričati o tom. Ipak, čini mi se, a nadam se da to nije samo moje mišljenje, da smo u ovoj velikoj nevolji bar za mrvu postajali malo bolji ljudi, malo solidarniji nego inače, saosjećajniji na tuđe nevolje…I hrabriji u namjerama da pomažemo.
Primjera je bezbroj, no isticati neki ponaosob vratilo bi nas u priču da pomažemo samo zato da bi bili viđeni, pa zato i neću o tom, ali drago mi je što smo u nekim slučajevima „progledali“ i pružili ruku. U Prijedoru je u ovoj godini zaživjela i smjenjivost. Nakon 16 godina s vlasti je otišao DNS, a ne čelo grada došla jedna mlada ekipa, na čelu sa SNSD-ovim gradonačelnikom Daliborom Pavlovićem.
Promijenili su se i neki direktori, neki su ruku na srce samo presvukli dres, pa opet zasjeli, ali nije moje da komentarišem druge i drugačije, a još manje tuđe obraze. Valjda ih ne skidaju uveče i ponovo iz čaše s vodom stavljaju ujutro. Trusnu godinu koju ćemo skromno ispratiti sutra, nadam se pametno bez velikog druženja i pompe i bez petardi, koje pametnim odavno nisu zabava, obilježili su i bijeli mantili, ljekari s prvih borbenih linija, policija, vatrogasci, odgovorni političari, novinari koji su za vas bili uvijek tu i naravno obični, dragi ljudi među kojima pun respect dugujem onoj armiji humanitaraca bez kojih ne bi mogli.
Nadam se da nikog nisam zaboravio. A ako jesam nek se ne ljuti, jer u 2021. ne treba ući ljut. Nije dobro za početak. U svakom slučaju želim vam puno, puno zdravlja i sreće. Trebaće nam, to je za sad jedino sasvim sigurno.
