SENTIMENTALNA SAM PREMA TOJ DESNOJ STRANI…

0

Oktobar je mjesec borbe protiv karcinoma dojke. Iza fraze koju mnogi na njihovu sreću ne razumiju, je i moja ružičastva vrpca na reveru ( kupila mi je kćerka) i milion teških i sličnih priča. Bilјanina je jedna od njih. Ponosna sam na nju. Borac je, onako s kratkom frizuricom, s  kosom koja je tek počela da niče, djeluje mi lјepša nego ikad. Hrabra je i zato što javno i otvoreno priča o paklu kroz koji je prošla. Neke moje dame neće, navodno kriju bolest od porodice (???) koja u tim trenucima treba i da im je najveća potpora.

Pokušavam da razumijem, a ne znam zbog čega potreba za stidom i veo na sudbinsku priču, u kojoj bi trebale biti zajedno i otvorenije nego ikad. Zbog drugih naravno kojim su alarm i upozorenje. Dojke ili sise, kako više volite uvijek su na ovom podneblјu bile svojevrstan simbol  ženstvenosti. U vrijeme kad se o karcinomu dojke govorilo šapatom, dakle prije nekih 30-tak godina, žena koja mi je bila jako draga ostala je zbog bolesti bez dojke. Kasnije mi je pričala da je spoznaju, da će jedna strana grudnjaka biti  prazna, dočekala sa želјom da se baci s trećeg sprata bolnice. Da ne povjerujete, bilo je sramota što je nema.

Ja sam u tom pojmu ženstvenosti, ne računa li se 14 limfnih čvorova, ispod pazuha, ostala bez komada (doktor je rekao da je bilo materijala) dojke ili sise, kako više volite. Sentimentalna sam prema toj desnoj strani koja je manja nego lijeva, za komad u kojem se skot ugnijezdio. Nakon zračenja i živih rana poslije, evo već skoro osam godina štitim je ličnim „patentom“. Prvo pamučnom potkošulјom, pa onda sportskim grudnjakom preko.  I živo mi se fućka  da li će neka budaletina primijetiti da to nije uobičajen grudnjak, pod  čijom  „armaturom“ padaju i standardne teze o gravitaciji.

Kod toliko sisa ili dojki, kako volite, naše trebaju biti samo izliječeni organ, na koji smo tako ponosne, a nikako meta pogleda za šprdnju, ili ne daj Bože sažalјenje. To ni jedna od nas ne traži, jer mi se razumijemo najbolјe. Pogledom i obično u dvije, tri rečenice. I te kako svjesne tog da je Pašinac bio tako blizu, a život toliko lijep, da  ga ne treba trošiti na sitnicu kakva je grudnjak.

I da ne zaboravim, budite redovne na kontrolama, uživajte u životu i svakom poklonjenom danu. I kako reče ta moja Bilјana, naučite da volite sebe, jer onda će i drugi vas. S kratkom kosicom, grudnjakom ili bez njega, potpuno nevažno.

Mira  Zgonjanin

VOLIM ČITATI O ŽENAMA…

0

Volim čitati o ženama. Onim uspješnim. Onim koje su završile zvučne fakultete. Imaju titule. Dobre poslove. Vode uspješne firme. Sjede u vladama. Drage su mi i poznate žene. Celebrities. One koje su popularne. One koje ne moraju biti obrazovane, ali imaju fantastičan osjećaj za biznis. Nekad i samo ludu sreću. Volim čitati o kreativim ženama. Umjetnicama. One koje se znaju izraziti kroz notu, olovku ili kist. Volim.

Volim čitati i o onim drugima. Onima o kojima mediji ne pišu. Onima koje to zaslužuju. Jednako kao i ove prve. Onima koje nose cipele stare nekoliko godina. Ili nove, kupljene jeftine, ružnog oblika ili đonom koji lupka. Ne zato što bolje ne znaju kupiti. Zato što su novac radije dale da njihov školarac ima bolju torbu ili jaknu. Čitala bih o ženama koje ne mogu na izlet u prirodu jer u bašti vade krompir. Obraduju se svakom novom, krupnom plodu jer je ova godina podbacila. Onima koje su tužne jer su od usijanih par kilograma graha ove godine dobile od zemlje svega šačicu nazad. Čitala bih o ženama koje ujutro viđam na biciklu dok idem na posao. Ženama koje u korpici nose mlijeko i domaća jaja u nadi da će prodati dovoljno da bi djetetu kupile knjige. Onima koje ne posegnu za čokoladicom kad im padne šećer, jer im je žao potrošiti marku na sebe. Onako majčinski je gurnu u dječiju ruku i poljube dječije čelo, sretne što su se pobrinule za doručak taj dan. Onim ženama koje su vukle tačke i tačke drva koje je cijepao njihov muž da uštede novac. Da plate račun za struju.

I o onim drugima. Onima koje su zaposlene. Rade za platu. Pa se tjeraju na posao koji ne vole svako jutro. Obuku haljinu ili cipele kupljene na rate. Da ne odudaraju od ostalih kolegica. Pa se mukom našminkaju i krenu. Negdje pred firmom navuku osmijeh na lice. I siluju se. Mentalno. Nemaju mogućnost promjene posla, sretne što imaju bilo kakav. Pa odu kod zubara. Jer djetetu treba aparatić. Fiksni. Onaj što će se otplaćivati dvije godine. Pa stisnu svoje zube. One od kojih jedan treba novu plombu. Koji će čekati. Dok ne zaboli. I dalje nastave. U koštac sa životom. Na potpeticama. I usput okinu selfie. Stave na društvene mreže. Da se uklope. Sakriju. Pobjegnu od sebe.

O njima bih čitala. Ali nemam gdje. U moru političkih afera, servirane pandemije, jeftinih produkcija i crne hronike, one rijetko nađu mjesto. A trebale bi.

Ne kažem da su bitnije od onih prvih. Jednako bitne jesu. I treba im dati prostor. Onaj u našim srcima već imaju.

Zaslužuju i medijski. Jer su heroji. Istinski.

I onaj drugi. Njihov lični. Da odahnu. Zastanu. Pronađu sebe. Svoje snove. Da budu Žene. Jer to jesu.

izvor: Črčkarije

TUŽNI SU LJUDI KOJI NI MILOŠTE NE MOGU PREPOZNATI

0

Voće rodilo, pa prerodilo i u voćnjaku Nijaza Huremovića. I čovjek odlučio da onim koji nemaju pokloni šljive iz svog voćnjaka. Za pekmez. Rijetka i nesebična gesta. Slično odavno ni čula, ni vidjela. Mogao je prodati, saliti u rakiju, pustiti čak i da propadne, ali eto nije. Poklonio trud iz voćnjaka sa stabala koje je sam krečio, orezivao, pazio…

I onda jedan od “zainteresovanih” ljupko pita “Da li sam treba brati ili samo po to, tu veliku kantu šljiva, doći?!”. E jebem li ga, najbolje je da mu još odnese na kućnu adresu, a onda od tog i pekmez napravi. I još da ga nahrani. Šta hoću reći, da nam počesto i nije lako s nama samima. Pa ni kad nam se milošte nude. Male ili velike, nevažno je, ako ih ne znaš prepoznati ili im se bar malo obradovati. U suprotnom si, ma šta mislio o sebi, tužan čovjek.

A darivanje je vještina. Znam to pouzdano. Odrastala sam uz baku i babu, majčinu i očevu majku. Prva je poklanjala zalogaj iz usta, od druge bi prije iscijedio vodu iz kamena, nego od nje dobio dinar. Da ne bude zabune, obje sam ih po socijalistički isto voljela, ali mi je vrijeme provedeno s prvom utkalo taj dobar osjećaj poklanjanja.

Mudra i nepismena starica koja je nakon pogibije muža ostala sama s troje djece, da ih kako to dolikuje pravoj ženi izvede na pravi put, naučila me je kako valja darivati. Ne svakom naravno i ne po svaku cijenu. I da ne poklanja samo onaj ko ima, već može svako ko ima ma i za gram viška. I dok se druga ljutila i na djecu koja su joj pod nosom, ispod prozora “krala” grožđe, u dvorištu one “gradske” porodične kuće, druga je žmirila na takve sitnice.

Govorila je rodilo, pa prerodilo, kud ću jadna s tim. I djecu upozoravala “da se ne penju visoko, jer grana može pući…”. Ni jedna ni druga kad su “otišle” nisu ponijele ništa sa sobom, a jesu ostavile sjećanja i jedna od njih i “stroga” uputstva kakvi bi zapravo kao ljudi trebali biti. A sigurna sam da se toj mojoj baki ne bi dopao ni onaj što je pitao da li sami beremo ili nas čeka već ubrano. Taj od nje šljiva, pa ni vode, sigurna sam ne bi dobio.

M. Zgonjanin

DA LI ĆE I KAD PREMIJER LIGA UGLEDATI SVJETLO NA KRAJU TUNELA

0

Fudbalska lakrdija zvana Premijer liga se nastavlja. U Trebinju, na Policama juče, u okviru 31. kola, Leotar je dočekao ekipu Rudar-Prijedor, direktnog konkurenta u borbi za opstanak u m:tel Premijer ligi BiH.

U informativnom zapisniku kojeg smo dobili, pola časa prije utakmice, rubrika “glavni sudija” bila je prazna, iako je za tu utakmicu ranije delegiran Miloš Gigović, iz Gradiške. Nemalo su kolege u novinarskoj loži bili iznenađeni kada je umjesto Gigovića ikipe prema centru terena poveo Elvis Mujić, iz Banovića.

I sve je izgledalo da će suđenje biti bez navlačenja rezultata domaćoj ekipi koja je svoju terensku nadmoć krunisala golom Dujakovića u 76. minuti, ali nije bilo baš tako. U sudijskoj nadoknadi vremena, Elvis Mujić svira penal za domaću ekipu, za koji će mnogi reći da nije ni postojao, što je izazvao salvu negodovanja od strane fudbalera Rudar-Prijedora, ali Mujić je bio neumoljiv. Dujakovićev šut sa 11 metara Šćekić brani. Međutim, sudija Mujić je pokazao da će se penal ponovo izvesti. Ovaj put je tukao Krstovski i pogodio. U tim momentima navirala su mi pitanja. Čemu sve ovo? Lošom igrom u zadnje vrijeme Rudar-Prijedor je sam sebe “ranio” zar je neko na ovakav način želio ovjeriti “ranjenika”?

Da li će neko biti sankcionisan zbog nagle promjene sudije koji nije uspio ući u informativni zapisnik pola časa prije utakmice? Da li će Komitet za sudije i suđenje analizirati snimak i napokon početi uvoditi red i kažnjavati mešetare u sudijskim dresovima kao što su to uradili u sezoni 2016/2017. godina u predzadnjem kolu u sudijskoj nadoknadi meča Radnik – Zrinjski (1:2) kada je Antoni Bandić, fudbalski sudija iz Gruda, dosudio penal za Mostarce koji im je donio pobjedu i osigurao naslov prvaka BiH? Za tu, jednu od najvećih, lakrdija u klupskom bh. fudbalu Bandić je skinut sa liste i zabranjeno mu je suđenje i u sezoni 2017/2018.

Iz Rudar-Prijedora se ne oglašavaju, a šta i kome da kažu. Potrošili su dva dana na putovanje da bi ih u Trebinju dočekao ovaj cirkus. Šta je trebao Srđan Marjanović da uradi poslije svega na terenu na Policama. Sjetimo se samo šta je uradio Blaž Slišković, koji je u Orašju prije 15 godina, pred sam kraj utakmice, pri rezultatu 3:2 za Orašje, povukao svoju ekipu sa terena, jer više nije mogao da trpi sudijsku pristrasnost. Pretrpio je neviđene sankcije i on a i Zrinjski kojega je tad vodio.  

Premijer liga lagano tone u fudbalski mraku i pitanje je da li će i kad ugledati tračak svjetla u tunelu, zato poruka Komitet za sudije i suđenje, u narednoj sezoni, gospodo moja, ako ništa ne poduzmete za unapređenje suđenja, podijelite svim klubovima cirkuske šatre da bi kompletirali ovu cirkusijadu koja već odavno traje na terenima Premijer lige jer možda će više ljudi doći u cirkuski šator da gledaju predstavu nego na stadion da gledaju već izrežirane utakmice.

Dragan Stojnić Giga

Pogledajte ‘hajlajt‘ sa ove utakmice pa prosudite sami!

AKO NE MOŽE GRAH, NEK SE BAR MUZIKA VRATI

0

Vaskrs je prošao radno i Prvi maj će. Novinarski ćemo se oblizivati oko tuđih roštilja, mjerkati ledeno pivo, nazdravljati s ponekom rakijicom, ako ko ponudi i zna se raditi. Moljakati za po koju izjavicu, praviti se indiferentni prema prasetini i jagnjetini, znaš ono krupnih očiju smarati da nisi gladan, a jesi, jer kako ljudima da otmeš zalogaj nečeg što po kili košta 30 maraka.

Da je krilce i Bože pomozi, ali ovo, pa to druže ne ide. Moraš imati bar malo obraza, mada ovaj naš novinarski, ukoliko nema neke puste potrebe, nekim i nije nešto na cijeni. Za šta me iskreno zabole, što bi narodski saopštio jedan moj drug. Naravno, ima nas još koji će na taj dan radno, a sindikalisti će, pa i ovi koji štite moju branšu, koliko sam informisana,  manifestaciono, simbolično, u nekoj gradskoj šetnji, da naglase prava onih čije interese zastupaju. Pa i moje.

Oni će poslije na neko malo druženje, pa i sindikalisti imaju dušu, što ne zamjeram, mada bi mi umjesto te njihove šetnje više odgovarala neka čorbica iz zajedničkog kazana. Lakše bi me uvjerili da me vole, a ovako sam u debeloj dilemi da li šetnjicu i druženje da prihvatim kao bezuslovnu podršku i ljubav ili da konačno odustanem od potrage za sindikalnim emocijama. I sebi priznam da je ljubav jednostrana.

Lijepo je da će prvomajsko druženje biti bez distance, bez maski, možemo se zagrliti dok pjevuckamo neku radničku ili narodnjačku. Korona je skoro pa u minusu, malo smo odahnuli, odahnuli su i medicinari, oni koji su bili na prvim linijama. Ljudi za svoj posao traže nagradu, ni to ne zamjeram, ljudski je, ali zašto i oni koji su oboljele od korone manje viđali od nas novinara?  Nekako bi pošteno bilo dobiti odgovor i na to pitanje.

Dijelom i zbog profesije, pa i ove moje, koja je nerijetko samo s maskama, onim najjeftinijim, najčešće na teške muke poklonjenim, bila na svim mjestima, gdje mnogi drugi ni nogom kročili nisu. I za to nismo dobili ništa, valjda zato što ništa nismo ni tražili. Ali zato koronu jesmo, neki i po dva puta, da potvrde.

U sitnom skoru, ostali smo dakle bez čorbe, bez prasetine, pa i mladog luka, s preležanom koronom i s prvomajskom pjesmom na usnama koja opet nije za buđenje. A valja uraniti. Ako me sjećanje ne vara, s onim ljubijskim orkestrom pleh muzike i uranci su bili mnogo ljepši. Ako ne može grah, molim, nek se bar muzika vrati.

M. Zgonjanin