Nada Pilipović jedina žena varilac u „Cromex-u“ ali i u ovoj regiji: Učila za frizerku, a postala dobar argonac

0

Sve je počelo početkom prošle godine kada je Nada Pilipović tokom razgovora sa Draganom Kajtezom, kasnije će se ispostaviti i mentorom, izrazila želju da nauči tajne varilačkog zanata. Od prvog razgovora do realizacije prošlo je manje od mjesec dana kada je Kajtez u garažu, porodične kuće Pilipovića dotjerao mašinu i alat i počeo s obukom.

– Prvo smo na tu temu pričali, bilo mi je zanimljivo i poželjala sam da naučim osnove tog posla. Kasnije sam Dragana koji nam je prvo prijatelj, pa onda moj učitelj i mentor a sada i kolega pitala da li je ozbiljan. Rekao je da jeste i početkom februara počeli smo obuku, a do polovine marta naučila sam osnove TIG zavarivanja – priča Nada koja je inače po struci frizer.

Nedugo nakon obuke se i zaposlila u „Cromex-u“, firmi koja se bavi obradom metala. I kako nam objašnjava Kajtez nije samo jedina žena, TIG varilac, argonac, u „Cromex-u“, već i u cijeloj ovoj regiji.

– Ne znam da li ima još neka žena koja se bavi ovim poslom. Mada ja nikad poslove nisam dijelio na muške i ženske, moram reći da Nadi ovaj posao „stoji“. Siguran sam da će za godinu-dvije preteći učitelja – kaže s osmijehom Kajtez, koji se varilačkim poslom bavi 15-tak godina. 

Za mišljenje da li je var dobar ne pita ga samo Nada, već kad nešto zapne tu je i za ostalu ekipu koja bukvalno „krade“ njegovo znanje.

– Sretan sam kad mogu nekom da pognem, da nauči nešto novo. Kad je Nada u pitanju za samo mjesec dana vidio sam da bi ona mogla biti sjajan varilac. Ima tu neku energiju i hoće da uči. Zato sam je i preporučio vlasniku „Cromex-a“, Mirsadu Ramiću, koji je Nadu, nakon moje preporuke, odmah pozvao na probni rad od sedam dana. I ostala je – kaže Kajtez.

U muškoj ekipi Nada se odlično snašla. Povlastica nema, kolege je cijene zbog onog što je naučila i tog kako se snalazi u poslu. Varilački zanat je fizički težak, ali tu nema onog dijeljenja, na recimo muški i ženski posao. Jednostavno ili znaš ili ne znaš. Nada je tokom prakse u „Cromex-u“, u onih prvih seda probnih dana pokazala umijeće varenja na zahtijevnom aluminijumu. Kolege se odavno ne čude poslu koji sve vještije radi, mada anegedota sa terena ima, pogotovo kad ispod maske proviri pletenica.

– Bilo je mnogo takvih slučajeva gdje se ljudi ne mogu načuditi tom šta radim. Kad skinem masku obično ide začuđena konstatacija „Pa to je  žensko!“. To mi ne smeta, nasmijem se i nastavim s poslom, jer važno mi je da što bolje uradim var koji mora biti dobar i precizan – kaže Nada koja zna da pred njom stoji još mnogo učenja. 

Što je najvažnije ovu majku troje djece, tri kćerke, u cijeloj priči podržava porodica, suprug, svekrva i svekar koji je zbog činjenice da je i sam bravar zavarivač vrlo ponosan na svoju snajku.

– Drago mi je zbog tog, jer mi je do mišljenja svekra koji se razumije u ovaj naš posao jako stalo. Posao jeste težak, ali ako se radi s ljubavlju i nije, a to je kod mene slučaj. Ovdje u „Cromex-u“ u ovih devet mjeseci koliko radim i više sam nego zadovoljna. Tu je na moju veliku sreću i moj mentor i učitelj Dragan Kajtez kojeg svako malo nešto zapitkujem. Strpljiv je kad mi objašnjava. I ne samo meni, nego i kolegama kojim prenosi svoje znanje. Predstoji mi još mnogo rada i učenja i nadam se da bi za neke tri, do četiri godine mogla postati i profesionalac u ovom poslu – kaže s osmijehom Nada koja je djevojkama toplo preporučila varilački zanat koji je zbog činjenice, kako kaže, da stapaš dva ili tri metala uvijek kreativan i ni malo dosadan.

I na kraju šta reći osim poruke njenog sadašnjeg kolege Kajteza.

– Nada pokazuje želju da izađe na sam vrh, a za sad je na pravom putu. – poručuje Kajtez.

U kući punoj miševa više gladni nego siti: Božić dočekuju bez pečenice (video)

0

Moji unuci više su gladni nego siti, nemaju kupatila, sobe, odjeće ni obuće i to je bol od koje se ne mogu oporaviti, kroz suze objašnjava baka Milena Jelača iz sela Verija kod Kozarske Dubice koja zajedno sa snahom, sinom i njihovo dvoje djece živi u nepodnošljivim uslovima.

Ova petočlana porodica živi u kući punoj miševa. Zidovi se orušavaju, nemaju podova, ni mokrog čvora.

“To mene spopadne, zaboli od muke, ne mogu to gledati. Nemaju svoje kuće da legnu kao ostala djeca”, priča baka za portal dnevnick.com.

Ona kaže da u kući niko ne radi i da im je težak život.

“Boli me kad traže nešto da jedu, a nema dovoljno. Ide taj dragi Božić, oni nemaju pečenice, nemaju za šta kupiti. Nemaju djeca pečenice. To je meni teško, to je moj najveći udarac”, ispričala je Milena.

izvor

Zanimljiv hobi jednog LJubijanca LJUBAV PREMA BRODOVIMA DUGA 40 GODINA

0

Mesud Murtić (60) iz Donje Ljubije, u posljednjih 15 godina napravio je isto toliko brodova, onih borbenih i starih jedrenjaka. Ispada godišnje po jedan, mada mu je „Victory“, britanski admiralski brod koji je potonuo 1744. godine, uzeo „dvije zime“ i oko 2.000 sati rada. И nije mu žao, kaže Murtić koji je za „Victory“ svojevremeno u Švajcarskoj mogao dobiti 17.000 maraka.

– Toliko mi je čovjek koji se bavi kupovinom i preprodajom nudio za njega. Nisam htio, jer principijelno svoje brodove u koje sam uložio dosta vremena, truda i emocija ne prodajem – kaže ovaj ljubijski modelar koji je svoju prvu maketu napravio prije četrdeset godina, dok je bio u bivšoj JNA i služio u mornarici.

– Tad sam napravio dva broda. Jedan sam donio i kući. Bili su to „moji“ brodovi, napravljeni bez skica, onako iz glave. Poslije, kad sam se vratio iz Slovenije, a prije rata, uradio još dvije makete, a evo sad svake godine iz moje kuće „isplovljava“ po jedna krstarica – kaže Murtić koji u svom hobiju doslovce uživa.

Isključi TV, pusti laganu muziku na radiju i baci se na posao. Hobi je prilično zahtijevan, jer moraš imati odgovrajući i alat i materijal.

– Dok sam bio u Švajcarskoj, tamo postoje specijalizovane trgovine za nas maketare. Tamo možeš kupiti sve što ti treba za jedan brod, a to je otprilike nekih 500 maraka materijala. Ne možeš koristiti svašta, pa čak ni ovo obično ljepilo, jer se svaka greška vidi. Tako da sam sve najkvalitetnije kupovao nakon tog sam sve kupovao, počev od borera od 0,25 do 2-3 mm, potom brusilica, bušilica…Uglavnom snabdio sam se dobro – otkriva Murtić kojeg ovaj, inače rijedak hobi na ovim našim prostorima, dobro i smiruje. Kaže da nije za nervozne i one kojim se ruke tresu.

– Moraš biti precizan i smiren. Udubim se uz muziku i radim onoliko koliko mogu. Nekad je to sat, nekad i tri sata vremena dnevno. Radim onoliko koliko mi paše – kaže Murtić koji se prije izrade broda dobro raspita o kakvoj je krstarici riječ.

Iščita svu potrebnu literaturu o brodu i tek onda radi. Kaže i da ga je jedan posebno zainteresovao.

– To je švedski brod Vasa koji je po naređenju kralja Gustava II Adolfa izgrađen u vremenu od 1626. do 1628. godine. Plovio je manje od dva kilometra, dvije nautičke milje i potonuo zajedno s 800 vojnika, jer kralj nije poslušao stručnjake i uporno je tražio da bude veći za još jedan sprat. Uglavnom, dijelovi broda su izvađeni iz vode i sad su u muzeju u Štokholmu koji je i jedan od najvećih muzeja takve vrste – objašnjava Murtić svoje poznavanje brodova.

Oko desetak brodova je poklonio, braći, sinovima, prijateljima, familiji, i to ga kaže ispunjava.

– Uglavnom mojih desetak brodova je „otplovilo“ u Evropu, a pet ostalo meni – kaže Murtić koji svoj hobi u šali naziva i zimskim, jer se njim isključivo bavi kad zahladni i kad nema poslova van kuće. 

Hobi podržava i Murtićeva supruga, a on dobro pazi da sitna zrnca prašine, nakon pilanja, brušenja i slično, ne padaju na sve strane.

– Imam svoj kutak u kojem uživam baveći se ovim hobijem. Neko voli da sjedi u kafani, a je eto uživam u maketarenju i raduje me kad nakon dugih zimskih mjeseci i mnogo sati rada uradim neki brod – kaže Murtić.

MNOGI ŽELE POMOĆI KRISTIJANU Mladi Prijedorčanin je nezaposlen, on i bolesna majka se hrane u JAVNOJ KUHINJI (FOTO)

0

Vujičić je bio zaposlen u jednom tržnom centru, ali je ostao bez posla prije 11 mjeseci sa još nekoliko radnika. Pored posla, ovom mladiću je potrebna i operacija glasnica zbog njegovih dugogodišnjih problema sa glasom.

Vujičić je završio Gimnaziju „Sveti Sava“, a potom je 2017. diplomirao na Visokoj školi za ekonomiju i informatiku u Prijedoru.

Sugrađanima je poznat po svojim fotografija, a naročito fotografijama vremenskih neprilika, odnosno kao lovac na oluje.

Vujičić za Srpskainfo kaže da je zahvalan na pomoći i poručuje da će se pokušati svima odužiti.

– Teško je sada sumirati utiske, u akciju pomoći su se priključili mahom ljudi koje ne poznajem, a mnogi su i iz drugih gradova. Ipak, kome ne budem mogao biti na usluzi direktno, opravdaću svojim požrtvovanim i odgovornim radom u budućnosti. Iskreno se nadam da ću opravdati povjerenje koje sam dobio od svih onda kad se oporavim od ovog užasnog perioda, ove zlokobne godine, koja je mnogima donijela nevolje, bolest i tugu – kaže Kristijan.

Navodi da će se zbog ove pomoći truditi da bude još bolja osoba.

– I ranije sam bio društveno odgovorna osoba, pomagao siromašnima, pozivao humanitarne brojeve, volontirao u humanitarnim organizacijama. Čuvao okolinu, čistio sam obale rijeka, brinuo o životinjama koje su na cesti – kaže mladi Prijedorčanin još uvijek pod utiskom neočekivane pažnje javnosti koju je izazvala njegova priča.

Priča da onih dana kada ima posla za nadnicu, kao što je slaganje drva, ne stiže po ručak u javnu kuhinju.

Ističe da želi samo jedno, a to je da se zaposli.

– Neki ljudi koji me uopšte ne poznaju su u komentarima pisali da ja neću da radim, već da hoću posao u struci odnosno u javnoj upravi i državnoj službi. Pišu da sam od onih što uzmu marku za kafu od roditelja pa sjede svaki dan po kaficima. Poručio bih im da ja nisam jedan od takvih. Za 11 mjeseci od kako sam ostao bez posla, 10 mjeseci nisam ni jednom izašao u grad na piće ili “parti” kao moji vršnjaci. Tek u novembru sam par puta otišao, ali s razlogom, struju su mi isključili – pa sam tako punio telefon, u kafiću i na autobuskoj stanici. Zaista sve što zaradim i imam trošim na majku – kaže Vujičić.

Navodi da bi rado išao na operaciju glasnica, jer je zbog problema sa glasom bio odbijan od poslodavaca tokom razgovora za posao.

– Neki su direktno bili neugodni po tom pitanju. U prodavnici zdrave sportske hrane su me odbili samo zbog glasa ili za posao konobara uz poruku “Misliće ljudi da si zaražen”, “Kakav ti je to glas” – kaže on.

Dodaje da su mu ruke promrzle od odgovaranja na brojne poruke jer internet ima samo preko wirelessa kada izađe vani. Moli da priču o njemu malo učinimo pozitivnom njegovim fotografijama grada Prijedora navodeći da tako neće biti sve sumorno.

– Veliki broj prvoklasnih fotografija grada Prijedora sam donirao Gradskoj upravi za potrebe izrade fotomonografije grada, kalendara, rokovnika i ostalog. Težio sam da moj grad prikažem ponosnim i lijepim mjestom, ali istina je da iza tog ponosa ima mnogo tuge i bola. I sam sam ga okusio, posebno ove godine. Iskreno se nadam da će nova vlast u Prijedoru imati više volje za ovaj grad – priča on.

Dodaje da je Gradska uprava Prijedora prošli mjesec odbila njegovu molbu za jednokratnu pomoć uz obrazloženje da on nije u prioritetu za dodjelu novčane pomoći.

Oni koji dobro poznaju Vujičića kažu da je veoma inteligentan i pošten mladić. Tvrde da bi zaposlenje bilo početak rješavanja problema ovog Prijedorčanina.

Jedan od njegovih prijatelja kaže da je Kristijan kao dijete imao gnojnu anginu čija je posljedica deformacija glasnica. Tvrdi da je zbog visokog tona Kristijan osuđivan u društvu. Ističe da bi nakon operacije Kristijanov problem sa glasnicama bio prošlost.

– On je jedan od ljudi za koje mogu sa sigurnošču reći da je od koristi za društvo, ali živi u nestabilnoj porodici. Njegova majka ima zdravstvenih problema i nije godinu dana izašla iz stana, a on se bori na sve strane – kaže Kristijanov prijatelje.

Akciju prikupljanja novčane pomoći pokrenuli su i Kristijanovi bivši školski drugari i profesori iz Gimanzije „Sveti Sava“, među kojim je i bivša Kristijanova razrednica Snježana Hrvaćanin.

– Mene su pozvali bivši đaci da prikupimo mi koliko možemo novca, a zatim sam ja pozvala svoje radne kolege iz Gimnazije da se uključe – kaže ona.

Hrvaćanin priča da Vujičića pamti kao mirnog i tihog đaka.

– Imao je problema, majka mu je bolesna, a nikada se nije žalio. Možda je bio tih i rijetko govorio zbog svog problema sa glasom. Nije išao na školsku ekskurziju, a nije prihvatio ni da mi u školi skupljamo novac za njega. On je bio dijete koje neko ne bi ni zapamtio zbog povučenosti i zato mi je veoma žao, jer smatram da mu je dogorilo do grla kada je pristao da objavi svoju priču u medijima. On ide regularnim putem i izgleda da nema ni sreće ni podrške – zaključuje Hrvaćanin.

Profesor u Gimnaziji „Sveti Sava“ Dejan Karlica pozvao je sve koji su voljni pomoći da se obrate njemu ili profesorici Snježani Hrvaćanin.

– Da u duhu predstojećih praznika damo svoj skromni doprinos kako bi pomogli jednom mladom životu da bar na momenat prebrodi brige i muke u koje ga je gurnula surova društvena i životna realnost – objavio je Karlica.

On je apelovao na grad i sve privredne subjekte da pronađu mogućnost za zaposlenje mladog Vujičića kako bi sopstvenim radom obezbijedio egzistenciju svoje porodice.

Prijatelji Kristijana Vujičiča su na fejsbuku objavili žiro račune za pomoć.

Devizni Račun: IBAN BA395514902857829741

SWIFT BLBABA22

Tekući Račun

Broj računa 45459839000

Transakcijski račun 5514902547996124

Diplomirao s desetkom, sad bez posla, obrok traži u javnoj kuhinji

Mladi Prijedorčanin Kristijan Vujčić (26) jedan je od 250 korisnika javne kuhinje “Optimisti”. Svaki dan dolazi po obrok za sebe i majku i to valjda više nikom ne bi bilo čudno, da Kristijan nije junak priče iz bosansko-hercegovačkih “lovaca na oluje” i mladić koji je s desetkom diplomirao na temu reforma javne uprave u BiH.

Od diplomiranog ekonomiste, smjer javna uprava, do javne kuhinje je trnovit put o izgubljenim snovima i nadanjima da negdje pod ovom kapom nebeskom postoji makar i jedno mjesto na kojem će biti siguran i srećan. Danima smo ga nagovarali da priča. Skroman i jednostavan kaže da se u ovoj koži, u kojoj se našao prije jedanaest mjeseci, kada je zbog pandemije izgubio posao skladištara, ne osjeća nimalo lagodno.

– Nisam jedini koji je ostao bez posla. Svjestan sam da je moja pozicija na toj nekoj društvenoj ljestvici sada na samom dnu. Ako se pitate da li me je sram zbog toga, ove slike iznad i ovog apela ispod teksta, priznajem jeste. Sram me je, zemlje po kojoj hodam, onog fakulteta, gimnazije a posebno prijatelja i rodbine. Ova godina mi je uzela sve što sam godinama pokušao da održim na nogama, a evo danas i ugled – priča s tako vidljivom, gotovo opipljivom tugom mladić koji nije zaboravuo one koji su sad, ali i ranije  bili uz njega.

– Zahvalan sam im naravno. Ovo je samo još jedna tužna i sramna životna priča u moru drugih ali i ogledalo kakav je zapravo položaj mladih. Kada prođem kroz grad tek tu i tamo ponekog sretnem. Moja generacija je većinom na Zapadu, a kao mali smo maštali i gradili snove o svojim uspjesima i boljem životu ovdje. Nažalost evo svakim danom je sve teže i lošije – kaže ovaj 26-godišnjak koji za ovih 11 mjeseci nije sjedio skrštenih ruku, već je aktivno i nažalost bezuspješno pokušavao pronaći bilo kakav posao.

– Tražio sam posao, ali bezuspješno. Negdje kod 60-te aplikacije sam prestao da brojim, a odgovor sam dobio tek na pet. Nisam bio izbirljiv, aplicirao sam i u struci i mimo nje – kaže Kristijan koji je u tom periodu bukvalno radio sve i svašta kako bi preživio.

– Bili su to poslovi na dnevnicu, od poljoprivrednih radova tokom sezone, berbe voća do rada na pilani i sječi stabala. Volontirao sam čak i u humanitarnim organizacijama. Kako je vrijeme postajalo hladnije tako su se prilike za nadničenje prorijedile, pa sam bio primoran da se obratim javnoj kuhinji “Optimista” kojim se ovom prilikom takođe zahvaljujem. Nekako se taj naziv javne kuhinje pogodio s mojim načinom razmišljanja. Uprkos svemu što me snašlo, ja sam ipak optimista iako sam ove godine radio sve najteže poslove o kojim kao akademski građanin nisam ni sanjao. U tom sam vidio lekciju. Valjda je život htio da me nauči nečem novom, da mi pokaže prave vrijednosti – uvjeren je Kristijan.

Onim koji budu ovo čitali želi da prenese i poruku, da bez obzira kakav stav imali o članku, njemu lično, njegovoj situaciji, želi da kaže da je država bez mladih mrtva.

– Kao i društvo. Demografska slika je neumoljiva. Prijeti nam nestanak i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Krajnje je vrijeme da se zapitamo gdje smo to pogriješili. Završio bih uz riječi da je moj život u ovoj državi i ovom gradu pakao. No, koliko nas je još, ljudi koji su u mnogo težoj situaciji, kojima sam i sam pomagao dok sam bio zaposlen. Koliko je bolesne djece koja se liječe preko humanitarnih akcija i sl. To je ono na šta pomislim svako jutro kada se probudim. Pomislite i vi – poručuje Kristijan onim do kojih će doprijeti ova njega priča.

Nas je iskrenuo rastužio. S jedne strane to je njegova hrabrost da se suoči sa situacijom u kojoj je, a s druge i nemoć da izađe iz začaranog kruga u kojem se ne svojim izborom našao. Da sve bude gore, mada on to nikad ne pominje, ovaj mladi čovjek s punom odgovornošću brine i o svojoj bolesnoj majci. Manji ljekarski zahvat trebao bi i njemu, da se riješi ranijih i zapuštenih zdravstvenih problema, koji nažalost imaju svoju cijenu, pa zato svi oni koji mogu da pomognu Kristijanu mogu da ga kontaktiraju na broj telefona +387 66 606 545…. Ili da sredstva na ime pomoći uplate na broj računa…

Devizni Račun:IBAN BA395514902857829741

SWIFT BLBABA22

Tekući Račun Broj računa 45459389000

Transakcijski račun 5514902547996124

Svoje donacije možete uplatiti i na ovaj LINK koji su otvorili njegovi prijatelji!

Biće vam zahvalan, no najveće hvala dobili bi oni koji bi mu pomogli da se zaposli i da svojim radom sebi i majci obezbijedi sredstva za život. Za čovjeka s desetkom u diplomi, koji se “igra” računarima i iz hobija “olujama” to je tako malo što možemo istog trena učiniti.