NISKI NAPON, NA NISKOM NIVOU

0

“Da li je moguće da u 21. vijeku mi i dalјe govorimo o …..”, pa se onda dopuni sa putevima, vodom ili električnom energijom, u zavisnosti od toga koji od tih problem u tom momentu bude aktuelan. Riječ je o nekoj osnovnoj infrastrukturi koja bi, valјda, trebalo da se podrazmijeva. Naglasak na trebalo. Jer nas je stvarnost ponovo podsjetila da se kod nas malo šta podrazumijeva. Demantovao nas je snijeg, zbog kojeg su u mnogim prijedorskim selima, proteklog mjeseca, ostali  bez struje. U nekim prijedorskim naselјima sijalice su bile ugašene i tri dana. I zamrzivači, pumpe za vodu, i još niz uređaja bez kojih se ne može. A i oni bez električne energije. Nije struja luksuz, “gotiva” ili nešto slično. Ona je danas nasušna potreba za svakodnevno funkcionisanje. Jer, 21. vijek je. Ali drvene bandere u mnogim nisu. One su iz dvadesetog, i to ne iz ovih poslјednjih dekada. I često su nakrivlјene. Tornjevi u Pizi za one sa jeftinijim ulaznicama.“Šprajcanje”, “ankerovanje” i slične terenske ( a i jezičke) improvizacije na niskonaponskoj mreži dobro su poznate našim selјacima. Gdje god nađeš zgodno mjesto, banderu zaveži. Kolac, šlјiva, šta se nađe. Da ne padne. Do eventualne rekonstrukcije mreže. Nakrivlјene drvene bandere postale su dio pejzaža u našim selima. Kako se u šali može čuti, niskonaponska mreža u svakom pogledu.

Ali nije smiješno. Nestanci struje i ostale stvari na nekim mjestima su toliko česti da su postali dio folklora. Mještanin jednog sela reče da je početkom godine počeo da vodi dnevnik prekida u snabdijevanju električnom energijom. U februaru je odustao,  kaže, unosa podataka je bilo isuviše. S druge strane, radnici preduzeća zaduženih za održavanje su u istim tim uslovima koji  su napravili havariju na elektro-mreži istu popravlјali. Po istom tom snijegu, kiši, vjetru. A ponegdje i u vodi do kolјena. I to je još jedan razlog za sveobuhvatnu rekonstrukciju mreže. Da, kvarovi se neće moći izbjeći, ni sa sto odsto obnovlјenom mrežom. Ali se mogu svesti na najmanju moguću mjeru. Potrošači imaju struju, dispečeru manje zvoni telefon, a radnicima olakšava rad. Igra u kojoj svi dobijaju.

A sva priča o nekom  razvoju sela ne bi trebalo da počinje sa nekim pompeznim nazivima nekavih projekata. Infrastruktura prvo, pa onda nadgradnja. Utrkujemo se da lik i ime Nikole Tesle ugradimo gdje god je to moguće, pa možda i gdje mu mjesto nije. A postoji rizik i da postane samo apstraktni konfekcijski motiv, bez istinskog razumijevanja veličine njegova djela. Možda bi, samo možda, najveće priznanje našem velikanu, selјačkom djetetu, bilo upravo to. Da upravo ta sela, slična Smilјanu u kojem je rođen, budu uredno snabdijevena električnom energijom. Da, u 21. vijeku.

Zoran Jelić – Kozarski

Uuuuuh živote, zdravi živote!

0

Da li ste ikad razmišljali o zdravom životu? Jeste sigurno, i ja sam. Da li znate kako je teško zdravo živjeti? A šta na to sve kažu nutricionisti…

Kažu da svaki dan moramo pojesti jednu jabuku, a i jednu bananu radi kalijuma. Limun zbog vitamina C, i obavezno popiti jednu šolju zelenog čaja (bez šećera zbog prevencije dijabetesa) za smanjenje masnoće u krvi…

Svakoga dana moramo popiti dve litre vode (da, i poslije je izbaciti, što udvostručuje vrijeme koje smo do sada provodili u WC-u).

Svakoga dana treba uzeti barem jedan Bioaktiv ili bar jednu čašu jogurta da bismo imali sve dobre bakterije, za koje niko ne zna šta su tačno, ali ako se ne obezbjediš sa barem milion tih bakterija, vidjećeš svog boga…

Svakoga dana jedan aspirin, za prevenciju infarkta, i jedna čaša crnog vina, da bi ta prevencija imala jače uporište. I jednu čašu bijelog, za živce…I jednu čašu piva, ne mogu se sjetiti za šta… međutim, ako ih popiješ odjednom, možeš dobiti moždani udar, ali ne sekiraj se, nećeš ni osjetiti…

Kažu da bi trebalo 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smiješ zaboraviti žvakati svaki zalogaj 100 puta. Tako da ti samo za jelo treba 5 časova…

E da, iza svakog jela trebalo bi oprati zube, i poslije jabuke, i poslije bioaktiva, i poslije banana, i poslije …I tako sve dok imaš zube u ustima, s tim da ne zaboraviš zubni konac, masažu desni i ispiranje vodicom za usta…Bilo bi dobro urediti kupatilo, možda staviti unutra TV, jer s obzirom na vodu, i zube, provešćemo puno, puno vremena unutra…

Treba spavati 8 i raditi preko 8 časova, plus 5 za jelo, to je 21. Ostaje nam 3 časa, ako nije gužva u saobraćaju. Prema statistikama, prosječno provedemo 3 časa dnevno čitajući novine i portale jer moraš ostati informisan, da bi imao kritičarski stav jer kako ćeš na društvene mreže neinformisan i bez stava…. Sada se to više ne može, jer svakoga dana moraš imati vremena i za dodir s prirodom. Treba hodati najmanje pola časa (savjet: nakon 15 min kreni natrag jer ako ne, pola časa postaje cijeli čas).

Računica kaže da je za sve to potrebno minimalno 32 časa. Jedina mogućnost koja se nameće je raditi nekoliko stvari istovremeno:

Npr: tuširaš se hladnom vodom i držiš usta otvorena i tako popiješ dvije litre vode. Dok izlaziš iz kupatila s četkicom za zube u ustima, istovremeno gledaj TV i čitaj portale.

Ostala ti je jedna ruka slobodna? Nazovi prijatelje! I rodbinu! Popij vino (nakon razgovora s rodbinom trebaće ti).

I dok ližem med s drvene kašike, koji je vrlo zdrav ide mi se hitno u WC ali uštediću par minuta istovremeno perući zube….

Uuuuuh živote, zdravi živote!

IZA NAS I ISPRED NAS PAVLE, NAS IMA, A MOŽDA I NEMA

0

Ne volimo broj 13. Mada pouzdano ne znamo zašto, ali kažu da nije dobar, da je baksuzan. A ne možemo ga izbjeći. Ima mnogo takvih brojeva. Među njima je i onaj koji kaže da je prošlo 13 godina otkad je otišao najbolјi i najveći od nas i među nama. Upokojio se patrijarh Pavle. Sitne građe i često povijenog hoda, bio je veći i krupniji od svih nas zajedno. Bio je sve ono što mi bili nismo, što nismo ni mogli, ni znali, ni htjeli, ni smjeli da budemo. Bio je naše moralno uzdignuće, koji je na onako malim, a nebeskim plećima, nosio sve naše grijehe, padove i posrnuća. Kad je otišao gore na nebesa silna, mi smo se malo skamenili bili, žaleći našeg Pavla, a više žaleći i sebe. Jer bez njega, ko će naše grijehe okajati, ko će naše pjesme zaigrati, ko će našu tugu zakopati, ko će našu muku razabrati. Ko će čuti kada nam koraci utihnu na polomlјenim putevima bez pravca i cilјa. Ko će vidjeti mrak kad oči savlada. Ko će naše snove zasnovati.

Kada je otišao Pavle, znajući šta smo izgubili, mislili smo da ćemo biti bolјi, da ćemo sve pokušati da tako i bude. Možda smo nešto i pokušali, ali bolјi postali nismo. Nismo ni mogli. Previše smo se razbraćili, rasestrili, razdjecili, razroditelјili, da do Pavlovog vapaja „budimo lјudi“ ne nađosmo pravog puta i putovanja. Tako nam je to, neki će se sjetiti kad je Pavle otišao, neki drugi neće. Ni jednima ni drugima, ni onima što se sjećaju ni onima koji ne pamte, neće biti bolјe. Zakasnili su i jedni i drugi da sami sebi zapriječe put kojim nije trebalo ići onda kada je to moglo dok je Pavle nosio naš krst i naše uzdahe. Koje li čudo treba da se desi da se ponovo pobratimo, posestrimo, poroditelјimo i podjecimo danas ili sutra, kad to nismo mogli juče dok je naš veliki patrijarh Pavle hodao sa nama, a ponajviše umjesto nas. Hodaj oče, puteve naše ti najbolјe znadeš. Možda ćemo s tobom prohodati i mi.

Zoran Sovilј/Kozarski

DA NAM JE KULTURA SKANDINAVSKA MOŽDA BI I OKRUŽENJE BILO TAKO

0

Na putu za Kozaru juče kolaps. U komentarima ispod izvještavanja lokalnih portala još veći. Po našem dobrom, starom običaju, sve smo popljuvali. I snijeg i građane željne zimskog ugođaja, i komunalce i policiju koja nije regulisala saobraćaj. Sjetili se i influensera koji su pohrlili da se uslikaju na snijegu i objave slike na društvenim mrežama. I njih smo ismijali… I jedini restoran u kojem tri sata čekaš na ručak… Čitam naglas. Onaj Moj mahne rukom. „Nemoj više, Boga ti. Da je kultura naših građana, ponajprije tih koji pljuju po portalima, skandinavska, možda bi i okruženje bilo tako uređeno.“ Poklopim se. Ućutim. Pred njim. Pred vama ne mogu.

Bila sam na Vlašiću juče. Da vas ne lažem, otišla da vidim snijeg. Vidim, osjetim, doživim. Šta ću kad volem?! I kad mi fali…

Bjelina gdje god pogledaš. Ljudi mali milion. Mladih, starih, ovakvih poput mene – u najboljim godinama. Od prvoklasne ski opreme, zatim neuslovnih patika i helanki, do poneke suknje i krznenih bundi i šubara. Meni ta raznolikost nije smetala. Nije mi smetala ni policija na svakom raskršću koja je regulisala protok ljudi, kvadova, auta… Čak ni činjenica da sam mjesto za prve ćevape cupkajući u redu čekala deset minuta, a za ručak skoro dvadeset samo da dobijem sto… Sat je pokazao pređenih 18000 koraka.

-„Sad možemo na palačinke s čokoladom, potrošili smo ih i prije nego što smo ih naručili.“ -konstatujemo.

Pritom sam se par puta bacila u snijeg. Anđela nisam pravila. I ovako su me klinci čudno gledali. Gledala sam u nebo. Pahulje padale. Padaju li one ka zemlji ili se ja dižem u visine? Jedva sam se otela porivu da otkinem ledenicu i ližem je. Ožednila poslije ćevapa. Nije da nisam imala vodu u ruksaku, ali ćejf je ćejf. Što se slikanja tiče, iz tristo različitih uglova. Nikom nisam smetala. Niko nije smetao meni. Čak smo sa osmijehom slikali jedni druge. Ah, da. I flertovala sam. S tamo nekim konobarom. Dok nas je usluživao, čuo je da s prijateljicama pričam o problemu spuštenih kapaka i činjenici da se sada jako teško našminkati a da ne dobijemo efekat tužne sove. Nakon što je šeretski nahvalio ljepotu mojih očiju na isti način na koji to uradi svakoj gošći, a ja se pretvarala da mu vjerujem, počeo je s pričom:

-„Ja sam svojoj ženi platio operaciju. 1400 eura. Sad je bas lijepa. Sretna je. I ja sam kad vidim njenu sreću.“

-„Daću vam svoj broj, kažem. Pa ako se ikad razvedete, i moji kapci će se do tada vjerovatno još spustiti pa se možemo čuti.“

-„Ma ako želiš, ja ću se odmah razvesti.“

Cijelo društvo grohotom.

Živjeli!

Onom Mom sam već rekla, ne mora kapke. Može me počastiti barem mezoterapijom. Ako ne, ja bih mogla na Vlašić i sljedeći vikend. Broj da ostavim…

Vama ću reći nešto drugo. Gdje god da idete, ne morate nositi skandinavsku kulturu. Ponesite svoju ličnu. Ponesite ljubav prema ljudima. Ponesite poštovanje. Razumjevanje za neke stvari koje možda i nisu idealne. Ni mi kao pojedinci nismo idealni. Otvorite oči. Gledajte u nebo. Otvorite usta. Lovite pahulje. I otvorite srca. Samo tako ćete vidjeti ljepotu u svemu. U ljudima oko sebe. U snijegu. U gužvama na cestama i u restoranu. Dokaz su da nam ima. Vidjećete ljepotu. Obećavam. Svugdje. Pa i u gužvama na našoj Kozari…

Črčkarije

IZDAHNUĆE DOGOVORI OKRENUTI KA ZIDU

0

Kada je negdje polovinom prošlog vijeka, po povratku iz izgnanstva u Beograd Miloš Crnjanski rekao Dobrici Ćosiću da mu ne vjeruje da se raduje njegovom povratku, jer neće više biti najbolјi srpski romansijer kad je on tu, Ćosić mu je nakon izlaska iz teškog nokdauna zajedlјivo odgovorio da je on, Crnjanski, svoju trku otrčao, a da pred njim, Ćosićem, do cilјa ima još 30 godina. I Crnjanski i Ćosić, davno i malo manje davno, otrčali su svoju književnu i životnu trku. Decenijama kasnije, bez književnosti, romansiranja i poetike, u teškim uslovima današnjice, svoje trke trče brojni akteri i trkači. Među njima su i takozvani socijalni partneri koji se zovu Savez sindikata Republike Srpske, Unija udruženja poslodavaca i Vlada.

Cilј trke je najniža plata za ovu godinu. Velik je cilј i podalek od svih, a noge teške, ne daju trčati bez pogurenog stava. Sindikat traži da najniža plata bude 800 maraka. Poslovna zajednica tvrdi da je to nerealno i da se ne može zaraditi na tržištu. Pored teških nogu za trčanje do cilјa, kojeg različita matematika Sindikata i poslodavaca sve više udalјava, premijer Radovan Višković mora da pazi i na ruke, jer kako kaže, dosadilo mu je da se vruć krompir stalno prebacuje u njegove i Vladine ruke. Ako nema dogovora, Vlada mora donijeti konačnu odluku, ali takav je život. Osim što ima mogućnost, pa i obavezu da vlada, Vlada ponekad mora da prži ruke vrućim krompirom, koji joj u te vladajuće ruke bacaju oni koji mogu dobaciti, ili oni čije su ruke već nagorjele vatrom neusklađenih ili nemogućih rješenja.

Na kraju ponovo na početak priče. Zgužvan životom i bolešću, razočaran u sve i svakoga, ponajviše u život koji ga je izmučio i isparanoisao, veliki Crnjanski je jednog dana neke davne godine prije pola vijeka, u beogradskoj bolnici odbio hranu, okrenuo se ka zidu i izdahnuo. I naši razgovori, dogovori, pregovori se isto tako često okreću ka zidu, izdišu i izdahnjuju. Crnjanski je možda i morao tako. Naši dogovori ne moraju. Ima mnogo drugačijih i lјepših puteva. Makar do tad dok se nismo potpuno razbolјeli i bespovratno se okrenuli ka zidu.

Kozarski/Zoran Sovilј