10.8 C
Prijedor
Srijeda, 1 Maja, 2024
Facebook
Stav Stranica 2

Stav

Najnoviji

„RECIMO „NE“ DIVLJIM DEPONIJAMA!“

Objavio
D. Stojnić
-
0

– Svjesni smo činjenice da divlje deponije „niču“ na svakom slobodnom mjestu grada Prijedora i predstavljaju ogledalo svih nas. Iskreno mi je žao da mladi iz OO „Čuvari Sane“ Prijedor volonterski čiste obale Sane i određene dijelove grada, a da „mi“ uporno „prljamo“ -smatra Radovan Đaković, dip. ing. šumarstva čiji je cilj da kroz ovu kampanju trajno riješi problem divljih deponija.

– U narodu kažu: „Bolje je spriječiti, nego liječiti.“ Spriječiću tako što ću sa aspekta struke i zajedno sa Milanom Sadžakom „Čuvarom Sane“ raditi na buđenju ekološke svijesti kod naših ljudi, jer divlje deponije predstavljaju ekološki rizik. A ekologija kao nauka proučava uzajamne odnose živih bića, kao i uticaj živih bića na neživu prirodu. Zato, moramo biti svjesni kako mi u stvarnosti zaista utičemo na vazduh, vodu, zemljište – poručuje Đaković i dodaje „da nama treba održivi razvoj za buduće generacije koje dolaze“.

– To je razvoj koji omogućava zadovoljavanje potreba u sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe. Uz društvo, ekonomiju i okoliš, posebno mi je zanimljiva ta okolišna komponenta koja uključuje razvoj strategije i planova upravljanja za očuvanje životne sredine, smanjenja i zaustavljanja zagađenja prirodnog okruženja. Neka naši građani Prijedora znaju da ne smijemo ni najmanji papirić izbacivati kroz prozor auta, a kamoli veće količine otpada nepropisno odlagati.  Vjerujte, da ćemo Sadžak i ja biti istrajni i voditi računa o svemu tome, na način da ćemo sve fotografisati, dokumentovati, i sl. Neka se naši građani ne ljute na nas, ali moramo već jednom reći glasno „NE“ DIVLJIM DEPONIJAMA! Biće nam zahvalne buduće generacije, a bićemo i jedni drugima zahvalni kada se ovaj problem trajno riješi – poručio je Đaković.

U Srbiji švedski sto krcat vakcinama

Objavio
admin
-
0

Vedran Rudan, hrvatska književnica i novinarka, na svom blogu je objavila da se vakcinisala u Srbiji protiv korona virusa.

Kolumnu prenosimo u cijelosti.

Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.

Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao “umetnica” kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. “Kad dolazite?” Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.

Kako joj može pasti na pamet da Evropljanima nudi cjepivo na Balkanu?  U zemlji koju jedan od naših najpoznatijih kolumnista zove “poslovično dobro organiziranom” s naglaskom na navodnicima? Ej, Tanja? Hrvatska je Evropa, mi nismo “poslovično dobro organizirani”, mi smo poslovično, dobro organizirani. Volim Tanju iako je, sirotica, slijepa pored zdravih očiju.

Kad… Nema cjepiva za Evropu. Njeni su vođe otkrili nešto nevjerojatno. Cjepivo je roba koja život znači, dobit će je tko da više. Na primjer Izrael. Na primjer Amerika. I Mađarska. A Mađarska u EU?!

Skužila sam. Moći ću birati između smrti od korone i doživotnog zatvora. “Ljubavi”, rekla sam mužu, nekako stidljivo i nekako s nelagodom, “a da nazoveš Tanju…”

Otišli smo na testiranje, dobili potvrdu da nismo bolesni, sjeli u auto i krenuli u avanturu. U hotel smo ušli s maskom na licu, svi oko nas su je nosili. Noć je bila košmar. Hoćemo li zaista dobiti cjepivo? Nazvala sam prijateljicu, rođenu Riječanku koja godinama živi u Beogradu. Objasnila nam je da se cijepila i ona i svi oko nje. Može se cijepiti tko god hoće, ljudima preko mobitela javljaju termin i mjesto cijepljenja.

Idućeg jutra smo u pratnji gospođe koja nas je pratila na cijepljenje saznali da u Srbiji imaju prednost stariji ljudi, liječnici, vojska, policija, novinari i umjetnici. Zašto umjetnici? Zato jer je umjetnost hrana za dušu ili tako nekako. Doduše, rekla nam je onako usput, već je cijepljeno četiristo tisuća ljudi, može se i birati cjepivo. Kinesko, rusko, Pfizer i još neko, zaboravila sam mu ime.

Šutjeli smo. Što je ovo? U Srbiji švedski stol krcat cjepiva?

Odlučili smo se za Sinopharm, kinesko cjepivo. Svjetski genetičar Miroslav Radman nedavno je izjavio da vjeruje u “stara” cjepiva, i on bi se za njega odlučio. U tijelo ti uvale mrtvi virus. Bočicu ne treba čuvati u frižideru na minus sedamdeset ili osamdeset.

Cijepili smo se na Sajmištu*. Vidjeli smo stotine maskiranih ljudi kako čekaju u redu. Stekla sam dojam da svi misle kako je to normalno. Otkriti rame, primiti iglu u tijelo, sačekati petnaest minuta, za slučaj, ne daj bože, i otići doma. Liječnici i liječnice ljubazni, sestre strpljive. Ubod jedva da sam osjetila. Na povratku u hotel napravili smo test na koronu bez koga nam ulazak u Hrvatsku ne bi bio jednostavan. Nalaz smo dobili na mobitel u roku od dva sata.

Malo je reći da smo ludi od sreće prošetali Knez Mihajlovom. Što je ovo? Kafići? Kafići! Otvoreni kafići?! Ušli smo u jedan. Popili smo kavu kao ljudi nakon tko zna koliko vremena. Koji osjećaj! Biti sa ljudima. U Srbiji nema više mrtvih zato jer se kava pije tamo gdje bi se trebala piti.

Knez Mihajlovom kretale su se horde ljudi. Većina je nosila maske. Na prekrasnoj fasadi ugledali smo hrvatsko ime. Izložba Vlahe Bukovca, “Slikarstvo neprolazne lepote”. Ušli smo nakon trećeg pokušaja, zbog korone je broj posjetilaca ograničen. Ulaz besplatan, doživljaj neponovljiv. Izložbu je već posjetilo nekoliko tisuća ljudi.

Sreća, sreća, sreća, sreća. A onda te uhvati neka tuga. Vratit ćemo se u zaključani grad, u zaključanu zemlju, među ljude koji su od svojih političara i Evrope očekivali spas, a dobili…

Ovdje u Hrvatskoj se za Srbiju kaže da “sjedi na nekoliko stolica”, “šuruje”, govorim o cjepivu, sa Kinezima, Rusima i svima od kojih mogu kupiti cjepivo. Za razliku od Hrvatske koja ne “šuruje” ni sa kim. Hrvatska ne sjedi ni na jednoj stolici, Hrvatska sjedi na guzici i ukočena bulji čekajući milost svojih gospodara. Ovih je dana zapanjujuće jasno, uzalud.

Za tri tjedna krećemo po drugu dozu. Opet ćemo slobodni piti kavu, među neznancima ili sa prijateljima. Da je Vlaho Bukovac živ i on bi se cijepio u Beogradu.

Slinava sam? Baš me briga. Ako doživim drugo cjepivo, skinut ću masku, poljubiti unuka i reći mu, ovo ti je nonin beogradski poljubac.

Anđelka zaslužuje mirnu luku, a ne zlobne i primitivne komentare

Objavio
D. Stojnić
-
0

Anđelka Mudrinić (43) za kojom se tragalo gotovo osam dana sinoć se vratila kući. I za sve normalne ljude i naravno njenu porodicu to je odlična vijest. Zbog čega je otišla, šta je radila u tih osam dana, koji su motivi zbog čega se odlučila na taj korak to je u ovom trenutku zaista  nebitno. Žena je živa i zdrava, a njena odluka u domenu njene lične privatnosti koju mnogi od sinoć, od prve vijesti o Anđelkinom povratku komenatrišu na prilično bezobrazan i ciničan način. U smislu da je bila „ u švrljanju“, da je zastranila, da se odmetnula, dobro provela i još niz sličnih gluposti koje ljudima od obraza, ali i onim koji poštuju život i činjenicu da je žena živa, ne bi ni pale na pamet. 

Da li bi tim što tako komenatrišu bilo „lakše“ da su Anđelku našli premlaćenu, zatučenu u nekom kanalu, u Sani i slično. Da li bi tada plakali nad sudbinom naše sugrađanke ili bi i tad našli vremena za cinizam.

Moram priznati da ovo pokazuje koliko smo jadni i loši, koliko smo daleko od saosjećanja s nečijom sudbinom i daleko od pitanja  „šta je našu sugrađanku natjeralo na ovakav potez i da li joj je u cijeloj priči koja na sreću nje i njene uže porodice, ipak ima sretan kraj, trebala bilo kakva pomoć.

Za razliku od toliko sličnih sudbina kojim smo posljednjih godina svjedočili u crnim hronikama. I da se razumijemo Anđelki nećemo pomoći ni ako je šprdamo, ni ako je žalimo. Vrijeme je da je pustimo da se malo odmori. Pogotovo od loših ljudi kojih je očito više nego što mislimo. Pogledajte se u ogledalo rođeni moji. Vi koji sebe postavljate kao dušebrižnike tuđih sudbina, a vaše nisu ni malo čiste, ni za primjer. Mislim da je vrijeme za to. A infoprijedor.ba našoj sugrađanki želi toplu i mirnu luku u kojoj će biti srećna.

Odlazi 2020. godina noćnih mora

Objavio
D. Stojnić
-
0

Odbrojavamo posljednje sate od ove nikad grđe 2020. Što se mene tiče, nepovratila se ni u najgorim noćnim morama. Znate već zašto, od korone do zemljotresa koji je ovih dana protresao i Prijedor. Korona je uzela danak i na radnim mjestima, oko 2.000 ljudi u gradu je ostalo bez posla, a ostali se bave ekonomskim vratolomijima u kojim je umijeće postalo kako dočekati prvi i onim koji rade isplatiti plate. Blago rečeno, nije nam lako. A kažu biće još gore, mada ujutro s prvim buđenjem, kad temperaturu mjerim s dlanom na čelu, pa odahnem kad je glava hladna, ne smijem ni pomisliti na još gore od sadašnjeg. A može, jer gore uvijek ima. Ima i bolje naravno, ali se o njemu sad ne razmišlja.

Uglavnom tu smo, plivuckamo, testiramo snalažljivost, strahujemo od sutra, neki skeptični, neki s mrvom optimizma, pojedini u svom svijetu zamki, urota, teorija zavjere. Kad godinu, poput ove, pojedu skakavci, teško je biti pametan. I još teže one koji su uvjereni da virusa koji hara cijelim svijetom nema, uvjeriti u suprotno. Sve dok se ne nađu u sobi bijelih mantila, a onda je i to uvjeravanje besmisleno. I nama i njima. Pa kome Bog da.

Ova 2020. ostaće zabilježena i po brzini kojom su se događaji smjenjivali kao na traci. Od marta, od vanrednog stanja, sve nam je bilo važno. U nevjerici, pred televizorom brojali smo zaražene, odlazili su nam neki dragi ljudi, i to previše njih, na neka bolja mjesta, prerano i preteško za pisati i pričati o tom. Ipak, čini mi se, a nadam se da to nije samo moje mišljenje, da smo u ovoj velikoj nevolji bar za mrvu postajali malo bolji ljudi, malo solidarniji nego inače, saosjećajniji na tuđe nevolje…I hrabriji u namjerama da pomažemo.

Primjera je bezbroj, no isticati neki ponaosob vratilo bi nas u priču da pomažemo samo zato da bi bili viđeni, pa zato i neću o tom, ali drago mi je što smo u nekim slučajevima „progledali“ i pružili ruku. U Prijedoru je u ovoj godini zaživjela i smjenjivost. Nakon 16 godina s vlasti je otišao DNS, a ne čelo grada došla jedna mlada ekipa, na čelu sa SNSD-ovim gradonačelnikom Daliborom Pavlovićem.

Promijenili su se i neki direktori, neki su ruku na srce samo presvukli dres, pa opet zasjeli, ali nije moje da komentarišem druge i drugačije, a još manje tuđe obraze. Valjda ih ne skidaju uveče i ponovo iz čaše s vodom stavljaju ujutro. Trusnu godinu koju ćemo skromno ispratiti sutra, nadam se pametno bez velikog druženja i pompe i bez petardi, koje pametnim odavno nisu zabava, obilježili su i bijeli mantili, ljekari s prvih borbenih linija, policija, vatrogasci, odgovorni političari, novinari koji su za vas bili uvijek tu i naravno obični, dragi ljudi među kojima pun respect dugujem onoj armiji humanitaraca bez kojih ne bi mogli.

Nadam se da nikog nisam zaboravio. A ako jesam nek se ne ljuti, jer u 2021. ne treba ući ljut. Nije dobro za početak. U svakom slučaju želim vam puno, puno zdravlja i sreće. Trebaće nam, to je za sad jedino sasvim sigurno.

NE VESELI SE TUĐEM ZLU…

Objavio
admin
-
0

Preminuo je ČOVJEK … MIĆO MIĆIĆ… zar to nije dovoljno? Eto…..što ti je čovjek, ljudsko biće. Danas nas ima a sutra…….ko zna? Bilo je oduvijek tako. Sjećam se oca rahmetli kad kaže ”Sine, smrt je bliža čovjeku nego kragna od kaputa”. Uvijek je…tu. Vreba…ili da kažemo čeka kad dođe trenutak. I nije tu ništa ni čudno a niti neprirodno. Svako ko se rodio mora i umrijeti. Smrt je dio života…onaj posljednji uzdisaj i izdisaj. Tu se nista učiniti ne može. Ljudi su umirali, umiru a i u buduće će umirati. ”Bog ga dao….Bog ga uzeo” kaže narod kada neko umre.

Koliko god to bilo ”normalno” i prirodno ipak ta neizbježna smrt uzima nam naše najdraže, naše prijatelje. Uzima najvrijednije ljude bas kao i one za koje niko nikada čuo nije. Jedina pravda. Svako će umriijeti koliko god imao ili nemao. Od kako znam za sebe, znam i da se uvijek žalilo kada neko umre. Nije bitno da li je čovjeku 100 godina ipak je žalost, jer jedno ljudsko biće odlazi od nas. Zato su se ljudi okupljali da se oproste, da na posljednji počinak isprate neku dragu osobu, neku značajnu osobu ili pak samo…..čovjeka.

Ljudski je oprostiti se od umrlog, odati mu počast ili se pomoliti Bogu za dušu osobe. Isto tako je ljudski izraziti svoje saučešće onim ožalošćenim. Da znaju da ni u tom teškom trenutku nisu sami. Na vječni počinak ispraćamo ljude na različite načine uz različite obrede ali se sve svodi na jedan tužan a za mnoge i bolan rastanak. ”Obiđi covjeka kad je u nevolji/žalosti, jer si mu tada najpotrebniji. Kad slavi i ne moraš mu se pridruživati, to čovjek može i sam” riječi koje naučih još kao dijete.

Šta se to desilo sa ljudima? Gotovo da ne mogu prepoznati ”moj” narod. Narod koji je uvijek bio suosjećajan, plemenit, solidaran. Moj narod koji se u velikom broju okupljao na svakoj dženazi ili sahrani sa namjerom da olakša onima koji žale ali i da se oproste od umrlog. A danas?

Čitam, gledam a ne mogu da vjerujem sopstvenim očima. Koliko je mržnje ušlo u bosanskog čovjeka da me to plaši. Ne plaši me zbog mene nego zbog moje djece, unučadi. Zbog dolazećih generacija.

Čitam vijest: ”Danas je nakon višenedjeljne borbe sa koronom preminuo Mićo Mićić, čovjek koji je bio gradonačelnik Bjeljine 16 godina”. U stvari….potpuno je nebitno ko je on bio. Zar nije dovoljno da vidimo da je bitku za život izgubio ČOVJEK 64 godine star. Zar je potrebno nešto više da o tome ”raspravljamo”. U nekom normalnom vremenu i među normalnim ljudima čovjek, pošto ništa drugo učiniti ne može, barem izraziti saučešće i žaljenje njegovoj porodici, a svako na svoj način bi se trebao pomoliti Bogu za njegovu dušu.

Zar je važno da li je umrli musliman, pravoslavac, katolik, budista, jevrej ili….. Zar i mrtve ljude moramo dijeliti kako bi pokazali naše malograđanstvo i našu mržnju koju ne možemo ni u ovakvim slučajevima, barem reda radi, prikriti. Šta je pokojnik bio ili nije bio, nevažno je. U svakom slučaju nije bio nikakav zločinac koji je ubijao, silovao ili nanosio zlo drugim ljudima. Jer da je bio, sigurno bi već bio optužen ili osuđen. To što je Mićo Mićić bio Srbin, ne čini ga manje ili više vrijednim od bilo kojeg drugog čovjeka. Zar nikome (od onih koji napisaše gnusne komentare) nije palo na pamet da je taj isti čovjek otac, muž, djed, brat. Da je iza njega ostala ogromna praznina u srcima njegovih najdražih. Ako je bio djed, onda mogu samo da zamislim bol koju osjećaju njegovi unuci a ti…….ti koji sebe čovjekom smatraš i muslimanom nazivaš (ne)imaš obraza da bol jednog djeteta još većom učiniš.

Onaj ko se nečijoj smrti raduje, nije i ne može biti čovjek. Jedna je stvar pisati ili pričati, kritikovati, optuživati nekog ko je živ ali……kada čovjekovo srce prestane da kuca, tu treba da se završi i svaka polemika o tom čovjeku. Mislim na izlijeve mržnje, pljuvanje po umrlom i slično. Isti ti koji svoju mržnju iskaljuju na mrtvom čovjeku su među najaktivnijim da napišu ”El-Fatiha” kada se radi o smrti nekog ko je iz ”njihovog” naroda. Istina je da takvi (ne)ljudi nemaju osjećanja ni prema kome, ni prema sopstvenoj familiji, jer onaj ko mrzi ne može i ne zna da voli.

Daleko smo otišli u našoj mržnji koja ni čemu ne vodi. Mržnji koja je zaslijepila ljude te ih u čudovišta pretvorila. Mrziti, radovati se tuđem zlu, optuživati i osuđivati bez dokaza je odličje neljudi čija intelektualna vrijednost je ispod svake kritike. Prestanimo pljuvati po čovjeku. Budimo ljudi i priznajmo svoje sopstvene greške i slabosti. Ne treba BiH više mržnje, ima je sasvim dovoljno. Radovati se tuđem zlu, negirati ili umanjivati nečije žrtve nikog ne čini boljim, naprotiv.

Od mržnje koristi imaju samo oni kojima ta mržnja pomaže da ostanu na vlasti. To što mlade ljude, djecu trujemo mržnjom, ide u prilog neljudima. Dok ”veliki” Bošnjaci, Srbi i Hrvati mržnjom i lažima zaslijepljuju djecu običnog čovjeka koji je i sam opsjednut mržnjom pa i ne primjećuje da je gladan i žedan, dotle djeca onih na vlasti se provode u bjelosvjetskim metropolama i uživaju u životu. Zašto osuđujemo sopstvenu djecu na propast? I da još malo idem u krajnost kao i što to obično činim, ja bih kao čovjek izrazio saučešće porodici umrlog Miće Mićića a njegovoj duši poželio mir i pokoj.

Tu je nepotrebno bilo šta komentarisati. Čovjek nas je napustio. Ali…..umjeso da izražavamo našu mržnju prema onima koji su umrli, mi muslimani Bošnjaci bi trebali više vremena posvetiti našoj djeci. Pobrinuti se da u sopstvenoj avliji napravimo red. Kako da se niko ne zabrinjava što su pripadnici Federalne uprave policije uz pomoć policije USK uhapsili četiri policajca koji su seksualno iskorištavali djevojčicu od 15 godina.

Ostavimo mrtve neka počivaju u miru, pobrinimo se o onima koji u ime zakona, ili za naše dobro uništavaju živote djece tako što ih seksualno iskorištavaju. A dobro mi znamo da se danas sve dešava preko stranačke kartice. Da se na sva mjesta zapošljavaju ” probrani” kadrovi te da neko stoji iza tih monstruma. Četiri policajca pripadnika MUP-a Unsko-Sanskog kantona su iskoristili svoj položaj i zaštitu onih na vlasti da upropaste život nečijeg djeteta. Zar to nije zabrinjavajuće. To se dešava sada, a takvih ima na hiljade.

Zašto živimo u prošlosti a sadašnjost je još strašnija nego ratna prošlost. Na kraju bih se izvinuo porodici preminulog Miće Mićića što sam njihovog oca, muža, djeda, brata….pominjao u tekstu. Nije mi namjera da na bilo koji negativan način iskoristim smrt čovjeka. Neka je pokoj njegovoj duši a porodici iskreno saučešće.

Autor: Cejko Kahteran Zecovi, Prijedor

123...8Stranica 2 od 8
Kako je većina lokalnih informativnih portala na domaćem web-u vezana za određene političke subjekte i njihove ciljeve, odnosno neobjektivna prema svojim krajnjim korisnicima, odlučili smo se za nešto potpuno drugačije. Upravo zato je InfoPrijedor prvi nezavisni portal grada Prijedora, koji će potpuno objektivno i transparentno informisati javnost o događajima i dešavanjima iz prijedorske regije.
Kontaktirajte nas: redakcija@infoprijedor.ba
© www.infoprijedor.ba