Šta nam se to desilo, kakvi smo to ljudi?

0

Žena kojoj od skromne penzije, mjesečno, kad joj se odbiju sva dugovanja za režije koje ionako, godinama, nije mogla plaćati, ostane samo sto maraka za život, kupi karton i pet ambalažu po prijedorskim kontejnerima i tako zarađuje za život. Vrijedna je, skromna, ne moli nikog za pomoć.

Nekad je radila kao trgovac u jednoj trgovini obuće u centru grada. Sad pod stare dane prebire po smeću, sretna kad kad joj se „posreći“, pa za suvi karton, a to su desetine kilograma koje vuče na kolicima, dobije sedam maraka. To su najbolji dani za ovu 75- godišnjakinju. I nemoguće je ljudi moji da je ne vidite, u poderanim i mokrim tenama na nogama, prljavoj i isflekanoj i tri broja većoj jakni, s lijepim licem starice, i toplim očima koje su samo trag nekadašnje ljepote i ugodnog života. Ta žena je moj junak, gromada poštenja i ponosa, mnogo veća od onih koji pored nje prolaze kao da je ne vide. A nemoguće je ne prmijetiti je. 

Treba li nam FB ili bilo kakva druga objava na društvenim mrežama, da ukažemo da tamo neki 30-godišnjak, koji brine o svojoj bolesnoj majci, fakultetski obrazovan, s nizom desetki u indeksu, mora po ručak u javnu kuhinju. Zar za njega nema posla. Nije „igrač“, ni broj od 1 do 31 u konkursu kojim se ovih dana pokušavaju udomiti stranački uhljebi. Njega, koliko znam, ta priča, o javnoj kuhinji, o kilometrima koje svakodnevno prelazi kako bi došao do dva topla obroka, o tom kako nema interneta, mada se s računarom igra kao mačka s mišem, pogađa. Ne želi o tom pričati.

Imam osjećaj da ga je po malo stid, a valjda stid treba da bude onih koji ga do sada nisu primijetili. I ko zna koliko je takvih priča u kojim tek šačica humanitaraca pokušava da ovim ali i drugim nesrećnicima,  kojim u glavi nisu skupe jakne, torbe, putovanja, zimovanja i elitna ljetovanja, već samo svakodnevna borba za goli život, pokušava bar malo da olakša dane svakodnevne patnje.  Sve bi naravno moglo mnogo jednostavije.

Zato i pitanje kakvi smo to ljudi postali i šta nam se desilo. Ukoliko ujutro kad ustanemo sebi pred ogledalom postavimo ova pitanja možda bi tad i ovi moji heroji dobili nekakvu šansu za dostojanstveniji život, a mi svi zajedno priliku da pokažemo da smo na kraju ipak ljudi. Ili je sve ovo već otišlo predaleko?

U našu redakciju stiglo je pismo naše sugrađanke, prenosimo ga u cjelosti.

0

“Nije zabavno ručati pod dekom!”

“Dilema je bilo mnogo na početku grejne sezone. Da li ostaviti centralno u stanu, zbog cijene prvenstveno, ili se odlučiti za neki  drugi vid grijanja. Na struju ili na drva. I familijarno odlučimo da i ove godine poklonimo povjerenje „Toplani“. Ispostaviće se, da je to u našem slučaju bila greška, a svaka se naravno plaća. Pa, pošto grijanja nije bilo nekoliko dana, na početku sezone, dok se uhodavao sistem i otklanjali sitniji kvarovi, grijali smo se na struju. Ceh je u vidu dvostruko većeg računa ispostavila Elektrodistribucija, a račun, kao da je sve teklo kao med i mlijeko „Toplana“. Tako jednostavnom logikom duplo plaćate nešto čega nije bilo. A po iskustvu iz ranijih sezona neće biti ni umanjenja računa za nešto što niste dobili. I onda se grijanje uhodalo, na opštu radost dijela familije koja je navijala za „Toplanu“.

Uhodalo jeste, ali s mlakim radijatorima bar u našem slučaju. Tako da smo u kući svi na  „prijatnih“ 16, 17 a možda i „nevjerovatnih“ 18 stepeni celzijusa, u džemperima, pod jorganima, obavezno ogrnuti dekama dok gledamo tv ili ručamo. I opet, pogotovo uveče, kad radijatori postaju hladna prijetnja, opet dogrijavanje. Na struju.  Što bi naš narod rekao svaka naivnost se plaća, a pogotovo uvjeravanja da je grijanje u Prijedoru po starim cijenama kvalitetan energent koji nas zagrijava 24 sata dnevno.

Ako na lagerima Toplane ima dovoljno drvne biomase ne znam zašto štednja. Kod mene sigurno, mada sam duboko uvjerena da nisam usamljen slučaj u Prijedoru, jer vjerujem da onih koji kunu odluku da se griju na ovakav način ima još. Nikom naravno ne želim sugerisati kako će se grijati, šta će i koliko plaćati da bi im bilo toplije, ali u svoje ime mogu reći da će od naredne godine radijatori u mom stanu biti isključivo i samo ukras. Tako bar ništa ne koštaju.”

Cijena smrti – Koliko košta umrijeti u Bosni i Hercegovini?

0

Koliki su uistinu troškovi sahrane i popratni troškovi u zemlji u kojoj se ne zna ni od čega ljudi žive, a kamoli od čega plaćaju sahranu?

Uz prosječnu plaću od 950 maraka i sindikalnu potrošačku korpu od skoro 2.000 maraka, stanovnici Bosne i Hercegovine pravi su mađioničari preživljavanja.

O minimalnim penzijama od 382 marke da i ne govorimo.

Upravo ti najugroženiji među nama nose breme strepnje do kraja života. Naime, penzioneri u Bosni i Hercegovini nemaju osiguranu bezbrižnu starost.

Naprotiv, primorani su jesen svog života provoditi u grču svakodnevne borbe za golu egzistenciju i s mislima o još jednom ogromnom trošku, sahrani.

Jer, apsurd življenja u Bosni i Hercegovini leži u groznoj činjenici da građani ove države nisu dočekali svoj mir nakon što zauvijek zatvore oči, već umiru s tegobnom i mučnom zadnjom mišlju, a ta je od čega će ih njihovi najmiliji sahraniti.

Umrijeti u Bosni i Hercegovini – prisiljeni luksuz

I dok u uređenim zemljama građani mogu kupiti i pripremiti grobno mjesto, mnogim stanovnicima Bosne i Hercegovine taj izdatak je neizvodljiv.

Jednostavno, cijene grobnih mjesta u Bosni i Hercegovini su preskupe.

Primjerice, za dvojno grobno mjesto na mostarskom gradskom groblju Sutina potrebno je izdvojiti 2.400 konvertibilnih maraka. Bez nadgrobnog spomenika, spomen ploče ili nišana.

I dok je na Centralnom gradskom groblju Vrbanja, u Banja Luci, za betonsku grobnicu potrebno izdvojiti skoro 4.000 maraka, također bez oblaganja i dizanja spomenika, na sarajevskom gradskom groblju Bare cijena grobnog mjesta s nadgrobnim spomenikom ili nišanom kreće se od 4.590 pa do 5.280 maraka.

Dakle, možemo zasigurno zaključiti da cijena grobnog mjesta, s pristojnom nadgrobnom pločom, spomenikom ili nišanom, u Bosni i Hercegovini iznosi minimalno 5.000 maraka.

Prilično zahtjevan i mnogima od nas nimalo beznačajan iznos za izdvojiti.

No, troškovi tu ne staju

Potrebno je izdvojiti i novac za sanduk (uz cijenu koja se kreće od 600 maraka pa do 3.000 maraka), zatim za vijence, osmrtnice (printane i online, koje svoju korist imaju u velikoj brzini objavljivanja), usluge pogrebnog preduzeća (ispraćaj, presvlačenje, prevoz, itd.), usluge fotografa, naravno, vjerskeo baveze, hrana i piće u kući ili svojevrsne daće u restoranu.

Kao što vidimo, cijena jedne sahrane, uz sve nabrojane obaveze, dostižu i vrtoglavih 10.000 konvertibilnih maraka.

Izuzetno velika suma novca koja visi nad glavom svakog stanovnika Bosne i Hercegovine, kao Damoklov mač, jer niko od nas ne zna kad će po posljednji put sklopiti oči i zauvijek napustiti svoje najmilije.

Može li se trošak smanjiti?

Da, srećom, postoje određene olakšice koje mogu znatno smanjiti onu astronomsku sumu od 10.000 maraka.

Kao najisplativiju olakšicu možemo spomenuti pripadanje određenom pogrebnom društvu ili Medžlisu Islamske zajednice.

Uz određenu mjesečnu ili godišnju naknadu u vidu članarine, ovisno o broju godina ili o dugoročnosti plaćanja, pripadnici sve tri konfesije stiču pravo na besplatne (ili cijenom umanjene) vjerske i ukopne sadržaje.

Veliki broj pripadnika katoličke vjeroispovijesti koji žive u Bosni i Hercegovini zadržali su običaj iz davnina, a taj je da se u vidu plaćanja misa potpomogne obitelji pokojnika u organizaciji pogreba.

Isto tako, pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti solidarišu se u troškovima sahrane kroz dobrovoljne priloge koji se prilažu u posebno pripremljenu kutiju za pripomoć ožalošćenoj obitelji.

Treba reći i da pripadnici braniteljskih/boračkih udruženja, preko Ministarstva branitelja/boraca, imaju određena prava u slučaju smrti (primjerice, pravo na naknadu troškova sahrane te pravo na naknadu za podizanje nadgrobnog spomenika ili spomen obilježja, itd.).

Također, uštedu od nekoliko stotina maraka porodica pokojnika može postići ako, umjesto printanih osmrtnica objave online osmrtnicu.

Kao još jedna olakšica koja bi se mogla iskoristiti bila bi da se, tijekom aktivnog životnog razdoblja, na kredit kupi i otplati grobno mjesto.

Kroz ovaj vid svojevrsne investicije osigurava se mjesto ukopa, a obitelj se oslobađa najvećeg izdatka koji je potreban u procesu pogreba.

I da, i ova olakšica dolazi kao svojevrstan apsurd pa možemo zaključiti da stanovnici Bosne i Hercegovine ne samo da žive na dug već i da se pripremaju za smrt kroz dug, a uz dug i umiru.

Realnost BH društva, nažalost.

izvor

Medo, Julka i Kralj ruše predrasude o prijateljstvu – mogli bi nešto i naučiti od njih?

0

Možda smo mi zaboravili dovoljno biti ljudi ljudima pa nas životinje na to podsjećaju svojim primjerima. Jedan pas Medo, veći je od svog imena, a njih troje se vole kao pas i mačka, ali istinski, onako svom snagom bića, životinjskog. I mi pametniji? Nema šanse.
Postali smo jako čudni. Mi ljudi, kobajagi. Barem ja tako mislim. Nismo svi isti, ali odavno je već primjetna praznina i bezdušnost u međuljudskim odnosima. Zato su tu životinje da nas podsjete kako ljudskost treba da izgleda. Da se oslonimo jedni na druge, kao psi i mačke, navodni “vječni neprijatelji”. Ovo je priča o tome.

Medo – ljubimac porodice i komšiluka
Moj brat oduvijek ima nekog psa u dvorištu. Tu su utočište našli svi mogući i nemogući psi lutalice. Nahrani ih i napoji pa neki odu, a neki ostanu. Tu i tamo, on ih priveže uz kućicu radi sigurnosti jer je neposredna blizina magistralnog puta opasna po njihov život. Uveče, svakog psa pusti. Kaže, neka ode ako želi, a onaj koji treba, tu će ostati. Tako je i bilo.

Tako je Medo jednom ušetao u dvorište i postao ljubimac i naš, ali i komšiluka. Jednom je zalutao i ostao. Najčešće nije vezan, dobio je kućicu i porodicu. Ljudsku. Ko zna gdje je njegova. I odmah se vidjelo da je on od one lojalne vrste koja nigdje ne ide. Tu je, gdje je. Trči, skače, mlati ušima, čuva kuću, laje na nepoznate.

Ima svoje mjesto u hladu kada ljetna vrućina “udari u glavu”. Skloni se u rupu, koju je sam iskopao ispod šupe i legne. Njemu je sve dozvoljeno. Tu i tamo posjeti ga koja muva. Ali i one ga vole, valjda znaju da su uz njega sigurne.

Dva mačeta siročića
Isto tako kao i brojni psi, a među njima i vjerni Medo, jednom je u ovo dvorište zalutala i skotna Micika. Došla, jela, pila, okotila se i nestala. Iza nje u dvorištu ostadoše mladunci – Julka i Kralj. Nje nigdje ni na vidiku. Nisu ni sve majke iste pa ni u mačijem svijetu.

I tako su ovi mačići ostali siročad. I nekako su preživjeli jer brat je dao sve od sebe da ih spasi. I vremenom ojačali su i oslobodili se dovoljno da istražuju dvorište. Tako su, malo po malo, prvo oprezno, a onda sve slobodnije, počeli da prilaze dobrom psu Medi. Prvo su mu obazrivo uzimali hranu, iako su imali dovoljno u svojim posudicama. Ipak, to je nešto jače u životinjama, borba za zalogaj. I na Medinom mjestu neki drugi pas bi načisto pomahnitao od bijesa, ali on nije nikad. Ni šapom da mrdne. Ako spava otvori jedno oko i kao da kaže: “A to ste vas dvoje” i nastavi da drijema. Ništa. Bez reakcije. Kulira.

Svakodnevno utočište jedni drugima
U našem narodu postoji izreka “Slažu se kao pas i mačka” kada se misli na neslogu i svađu. Međutim, Medo, Julka i Kralj, ruše sve predrasude i svojim prijateljstvom potvrđuju da u životu pa i u onom životinjskom, nema pravila. Vremenom, toliko su se zbližili da su mačići pronašli svakodnevno utočište kod dobroćudnog psa Mede.

Nesvakidašnji prizori njihovih “zagrljaja” tjeraju nas ljude da se zapitamo kako smo mi jedni drugima, postali neprijatelji, veći od pasa i mačaka. Julka i Kralj imaju na koga da se oslone, iako je Medo druga vrsta. I vole se i paze uzajamno, a on se postavio zaštitinički prema njima i laje na svakoga ko im se približi. Kao da su njegova djeca ili brat i sestra.

Životinje ne znaju veličati razlike među njima. I ako je neko pomislio da je u njihovom slučaju priroda “pobrkala lončiće”, neka razmisli još jednom. Možda smo mi zaboravili dovoljno biti ljudi ljudima pa nas životinje na to podsjećaju ovakvim primjerima. Pokazuju nam svojim malim srcima da su bolji od ljudi. Jedan pas Medo, veći je od svog imena, a njih troje se vole kao pas i mačka, ali istinski, onako svom snagom bića, životinjskog. I mi pametniji ? Nema šanse.

izvor

Pismo gradonačelniku

0

Poštovani gradonačelniče,

Nikada me plaho nisu zanimale priče o Vama niti o lokalnim vlastima uopšte. Valjda sam svjesna da nam je sve to servirano s vrha i da je naše samo da prihvatimo ono sto je pred nama. Glasali, neglasali – isti klinac. Tako sam prihvatila i Vas. Nužno zlo. Da niste Vi, bio bi neko sličan ili isti. I tako…

Pratim ja saopštenja Štaba za vanredne situacije. Moram. Hem radim, hem imam dijete tinejdžera. Išlo joj se na svirku Rock ko fol. Jedva sam je odgovorila. Kažem joj fino: “Nemoj, ćeri. Nije džabe gradonačelnik zabranio svirke na otvorenom a dozvolio stiskavac u klubu. Zna čovjek da je virus stvaran.” Poslušalo dijete. Šta će drugo…

Jel’ Vam se štucalo jutros, gradonačelniče? Opsovala sam Vas, onako iz duše. I Vas i najbliže Vam saradnike. Odgovorne za prijedorsku bolnicu s posebnim apetitom. Psovala sam i svoje nastavnike istorije i sve udžbenike o herojima izniklim iz naroda. Naučiše me da imam očekivanja. A neispunjena očekivanja bole.

Kad ono bi sjednica Štaba za vanredne situacije grada Prijedora, gradonačelniče? Juče? Preključe?
I bi saopštenje.
“Obavezuju se nadzorni i kontrolni organi na području grada Prijedora da intenzivno vrše kontrolu poštivanja mjera zaštite i mjera za sprečavanje pojave i širenja novog virusa korona koje su donesene od strane Republičkog i Gradskog štaba za vanredene situacije.”
Meni to super. Učili me da poštujem. Čuvate nas. Elem…

Jutros sam morala do bolnice. Poranila da ne kasnim puno na posao. Bila ćetvrta u redu. Držala distancu od 2m i imala masku. Kaže portir rade od sedam.
Ove tri slike su napravljene u 7:15, 7:20 i 7:25. Niko iz bolnice nije izašao na trijažni punkt da izmjeri temperaturu i uzme izjave ili šta je već trebalo. Niko. Ma ni da upozori pacijente da se barem odmaknu jedni od drugih. Niko. Onkoloških pacijenata koliko hoćete. I onih drugih. Kišu, gradonačelniče. Kašlju. Razmjenjuju hemijske olovke. Niko ne dezinfikuje ruke. U krugu bolnice, gradonačelniče. Pred očima portira. Bez prisustva medicinskog osoblja. Medicinski tehničar je, s maskom ispod brade, prošetao do obližnjeg kioska. Laganim korakom, gradonačelniče. Gledao nas je. Nezainteresovano.

Ja sam u 7:25 otišla u privatnu labaratoriju. Žao mi što sam platila pretrage. Od tog novca sam svojoj tinejdžerki obećala farmerke. Pričekaće sljedeću platu. Mora. Žao mi ljudi koji sebi to nisu mogli priuštiti. Onih koji ostadoše da čekaju i dalje i zbijaju redove. Žao mi bakice koja je platila komšiji da je doveze iz Garevaca da bi stigla na vrijeme i ostala da stoji. Duže od sat vremena, gradonačelniče. Bakica, gradonačelniče. Nečija majka. Baka.

Dobro jutro, gradonačelniče. Jeste li se naspavali jutros? Ja nisam.
Mene su učili da je gadno kad te stignu nečije suze. Gadna je to sudbina, kažu. A ja se jutros rasplakala. Zbog ironije. Zbog nemoći. Zbog nenormalnih uslova života i propuštenih trenutaka.
Znate li da svojoj kćerki ne govorim “volim te” dovoljno često? Ne mogu stići od “Operi ruke, sine. Dezinfikuj ih. Uzmi vitamine.” Danas sam svjesna greške. Prije ovog pisma sam joj poslala poruku. Može i na svirku večeras, ako želi.

Jel’ pismo pogrešno adresirano? Šta vi kao pojedinac možete? Šta imate s tim?
Spremite se ujutro prije sedam. Otiđite pred bolnicu. Stanite pored svojih sugrađana. Uvjerite se. Onda otiđite na sjednicu Štaba. Dajte izjavu.

Dobar smo mi narod, gradonačelniče. Cijenićemo učinjeno. I nagraditi. Na izborima.
Izazivam vas.
I čekam.

Alma

Črčkarije